U novome broju Osvrta Instituta za javne financije Marijana Bađun i Marija Penava Šimac analiziraju pravo na status njegovatelja s naglaskom na starije osobe s invaliditetom. U Hrvatskoj je polovina osoba s invaliditetom starija od 65 godina te je izgledno da će zbog starenja stanovništva njihov udio nastaviti rasti.
Naknada za njegovatelje osoba s invaliditetom jedan je od oblika podrške pružateljima neformalne dugotrajne skrbi. Zakonom o socijalnoj skrbi iz 2022. omogućeno je ostvarivanje statusa njegovatelja ne samo bračnim ili izvanbračnim drugovima odnosno životnim partnerima osoba s invaliditetom već i osobi po njezinu izboru, što znači da njegovatelji mogu biti i djeca, srodnici, prijatelji i drugi, uz uvjet da žive u zajedničkome kućanstvu. Osim toga, njegovatelji više ne moraju nužno biti mlađi od 65 godina. Autorice pokazuju kako su te izmjene dovele do porasta broja starijih osoba s invaliditetom koje imaju priznato pravo na njegovatelja – od 1 na početku 2022. do 109 sredinom 2024. – iako je njihov broj još uvijek malen jer se pravo odnosi na osobe s najvećim stupnjem invaliditeta koje najčešće koriste institucionalni smještaj. Znatan udio starijih osoba s teškim ograničenjima u obavljanju osobne njege i kućanskih poslova nema podršku u tim aktivnostima.
Autorice ističu da Hrvatska mora unaprijediti sustav dugotrajne skrbi na organizacijskoj, normativnoj i financijskoj razini. Primjerice, susjedna Slovenija od 2021. ima Zakon o dugotrajnoj skrbi, a od srpnja 2025. bit će obvezno plaćanje doprinosa za osiguranje za dugotrajnu skrb. Na pripremi spomenutoga zakona u Sloveniji radilo se dvadeset godina. Hrvatska još nema ni strategiju dugotrajne skrbi premda sâmo njezino postojanje ne bi bilo dovoljno. Za donošenje dobrih mjera politike nužne su kvalitetne baze podataka, a u Hrvatskoj je statistika koja se odnosi na dugotrajnu skrb općenito “siromašna”. U pogledu statusa njegovatelja, trebalo bi voditi evidenciju prema dobi (za pružatelje i primatelje njege) te prema obilježju tko je njegovatelj (bračni ili izvanbračni drug, životni partner, dijete, srodnik, prijatelj i dr.). Također bi bilo korisno znati kakav je bio radni status njegovatelja prije ostvarivanja toga prava, stupanj njezina/njegova obrazovanja te u kolikoj mjeri njegu pružaju žene. Pravo na status njegovatelja moglo bi smanjiti sivu ekonomiju u dugotrajnoj skrbi, odnosno dovesti do profesionalizacije skrbi, te je i zbog toga važno doznati u kakvome su odnosu osobe koje pružaju i primaju skrb.
“Dugotrajna skrb trebala bi imati mnogo veću važnost u socijalnoj politici jer zbog brojnih razloga obitelj više neće moći biti u tolikoj mjeri odgovorna za pomoć starijim i nemoćnim članovima društva”, zaključuju autorice.
Objava za medije