U Institutu za javne financije 10. lipnja 2025. održan je okrugli stol „Tko će se brinuti o starijim osobama? Hrvatska i Slovenija u globalnome lancu skrbi“ na kojemu se razgovaralo o sličnostima i razlikama sustava dugotrajne skrbi Hrvatske i Slovenije te o mogućim rješenjima za nedostatak radne snage u obje zemlje. Uvodna izlaganja održale su Majda Hrženjak, istraživačica Mirovnog instituta – Instituta za suvremene društvene i političke studije u Ljubljani, i Marijana Bađun, viša znanstvena suradnica u Institutu za javne financije.

Obitelj tradicionalno ima ključnu ulogu u pružanju dugotrajne skrbi. No zbog sve veće stope zaposlenosti žena, promjena u obiteljskoj strukturi i starenja stanovništva, raste potreba za formalnom skrbi koju primarno pružaju medicinske sestre i njegovateljice. U većini razvijenih zemalja postoji manjak radne snage u sustavu dugotrajne skrbi, a taj se problem ublažava imigracijom. Time zaposleni u dugotrajnoj skrbi postaju dio globalnoga lanca skrbi u kojem bogatije zemlje privlače radnike iz siromašnijih zemalja ostavljajući starije stanovništvo u manje razvijenim zemljama bez potrebne skrbi. 

Hrvatska i Slovenija suočavaju se s „odljevom skrbi“, no istovremeno mogu biti privlačne medicinskim sestrama i njegovateljicama iz drugih zemalja. U Sloveniji je dugotrajna skrb dugo bila na margini političkoga interesa. Politike privatizacije usluga, održavanje niskih troškova rada te individualizacija financiranja skrbi rezultirale su pogoršanjem radnih uvjeta i sve izraženijim nedostatkom radne snage u ovome sektoru. Kao odgovor na te izazove, Slovenija sve češće zapošljava migrantske radnice, ponajprije iz zemalja bivše Jugoslavije. No kvalitativni podaci koje je Majda Hrženjak prikupila sa suradnicima intervjuirajući migrantkinje zaposlene u javnoj mreži institucionalne skrbi, ukazuju na niz strukturnih problema: visoki troškovi migracije, dugotrajni administrativni postupci, nepriznavanje obrazovnih kvalifikacija, stambena nesigurnost te poteškoće u usklađivanju radnih i obiteljskih obveza. 

Slovenija uvodi novi sustav dugotrajne skrbi koji uključuje poseban doprinos, proširenje spektra usluga i potrebu za dodatnim ljudskim resursima. Država pokušava odgovoriti na kadrovsku krizu stipendiranjem, digitalizacijom, uključivanjem volontera i posebnim integracijskim programima za migrantske radnice. Ipak, ove mjere ne rješavaju ključne strukturne probleme sektora – niske plaće i neadekvatne radne standarde (uključujući broj zaposlenih i vremenske normative) – zbog kojih rad u sustavu skrbi i dalje ostaje zahtjevan i nedovoljno cijenjen.

Za razliku od Slovenije, u Hrvatskoj dugotrajna skrb još uvijek nije u fokusu javnih politika, a problem nedostatka radnika u tom sektoru ne dobiva dovoljnu političku pozornost. Marijana Bađun predstavila je rezultate kvalitativnog istraživanja u kojemu je intervjuirala stručnjake iz znanstvene zajednice, nevladinih organizacija, nadležnoga ministarstva, strukovnih udruga, domova za starije osobe te Grada Zagreba o potencijalnoj ulozi imigracije u rješavanju manjka radne snage u dugotrajnoj skrbi u Hrvatskoj. Među ispitanicima postojao je visok konsenzus o tome da će imigracija postati neizbježna iako bi poželjnije rješenje bilo smanjenje emigracije medicinskih sestara iz Hrvatske.

Ispitanici su istaknuli da bi Hrvatska stranim radnicima trebala omogućiti profesionalno usavršavanje, kvalitetno učenje jezika te dobru integraciju u društvo, a postupak priznavanja kvalifikacija trebao bi biti kraći i jeftiniji. Naglasili su da bi plaće u dugotrajnoj skrbi trebale biti veće, radni uvjeti bolji, te  stanovanje cjenovno dostupnije. Nekoliko je ispitanika izrazilo zabrinutost zbog mogućih negativnih stavova korisnika skrbi prema stranim radnicima, a često se navodilo i mišljenje da bi Hrvatska mogla biti samo „prolazna postaja“ na putu prema bogatijim zemljama. S obzirom na to da Hrvatska nema migracijsku strategiju, Vlada bi je hitno trebala donijeti. Buduća istraživanja trebala bi posvetiti veću pozornost učincima migracija na kvalitetu, priuštivost i dostupnost dugotrajne skrbi.

Tijekom rasprave na okruglome je stolu istaknuto kako je bilo potrebno više od 20 godina da se donese novi Zakon o dugotrajnoj skrbi u Sloveniji koji je stupio na snagu prošle godine. Neke su od njegovih mjera i oblika skrbi koje definira uspoređivani s mjerama koje se koriste u Hrvatskoj poput statusa njegovatelja i razlika u naknadama za taj oblik skrbi među državama. Velik dio rasprave odnosio se na raspodjelu troškova dugotrajne skrbi između sustava zdravstva i socijalne skrbi, te između plaćanja korisnika i državnih subvencija. S obzirom na to da su na okruglom stolu sudjelovali predstavnici i predstavnice zagrebačkog Gradskog ureda za socijalnu zaštitu, nadležnoga Ministarstva, Hrvatske udruge poslodavaca, te znanstvenici iz područja dugotrajne skrbi, predlagana su potencijalna rješenja kojima bi se smanjio nedostatak medicinskih sestara i njegovateljica. Istaknuta je potreba za planom razvoja radne snage i donošenja mjera politike na temelju podataka (dokaza). Svi su se sudionici složili da je nužno povezati zdravstveni i socijalni sustav, te poboljšati nadzor kvalitete u dugotrajnoj skrbi.

Izlaganje Majde Hrženjak temeljilo se na rezultatima istraživačkog projekta Transnacionalizacija skrbi za starije osobe koji je financirala Slovenska agencija za inovacije i istraživanja (ARIS). Marijana Bađun u svom je izlaganju predstavila svoj članak objavljen u Reviji za socijalnu politiku koji je nastao u okviru istraživačkog projekta Socijalna zaštita, oporezivanje i društveno blagostanje u Hrvatskoj. Navedeni projekt i okrugli stol financirani su sredstvima iz Nacionalnog plana oporavka i otpornosti 2021. – 2026. (NextGenerationEU).