Dubravko Mihaljek, glavni savjetnik u Monetarnom i ekonomskom odjelu Banke za međunarodna plaćanja u Baselu, predstavio je 31. siječnja 2023. u Institutu za javne financije, izglede da 2023. postane godina stagflacije. 

Sve do početka rata u Ukrajini, među analitičarima svjetske privrede i u središnjim bankama se smatralo da će pandemijom potaknuta inflacija biti prolazna i brzo se vratiti na niske razine prevladavajuće od financijske krize iz 2008-09. Srednjoročni makroekonomski scenarij za euro zonu predviđao je povratak na nisku inflaciju i nastavak vrlo ekspanzivne monetarne politike. 

No, s ratom u Ukrajini, svjetska privreda i središnje banke suočile su se s inflatornim valom nezapamćenim od 1970-ih. Cijene energije, sirovina, hrane, i mnogih poluproizvoda naglo su porasle. Pojavila su se uska grla u svjetskim lancima opskrbe i nestašice radnika u brojnim djelatnostima. Pogoršali su se i izgledi za ekonomski rast: rat je prekinuo oporavak svjetske privrede, gospodarska aktivnost u Kini usporena je striktnim mjerama, a glavne središnje banke počele su podizati kamatne stope. Mogućnost stagflacije – ekonomske stagnacije uz visoku inflaciju – na pragu 2023. postaje središnji kratkoročni scenarij za svjetsku privredu. 

Od početka pandemije i rata u Ukrajini, prognoze rasta više puta su se pokazale pretjerano pesimistične, a inflacije preoptimistične. Svjetska privreda pokazala se otpornom na šokove u ponudi roba i usluga, a monetarne i fiskalne vlasti inovativnima u poticanju potražnje i povoljnih uvjeta financiranja uz održavanje financijske stabilnosti. Neočekivano je i vrlo povoljno stanje na tržištima rada usprkos zaoštravanja monetarne politike i sporijeg rasta. 

Sudeći po iskustvu nekih malih otvorenih privreda – npr. Češke, Čilea, Islanda, Izraela, Norveške, Novog Zelanda, Perua – nastavak ekonomskog rasta, nestašica radnika i relativno visoke inflacije u uvjetima restriktivnije monetarne politike nije nemoguć. Suočene sa snažnim inflatornim pritiscima na tržištima rada, nekretnina i rastućim troškovima života, njihove su središnje banke počele podizati kamatne stope znatno prije glavnih središnjih banaka, naglašavajući da će nastaviti restriktivnu politiku sve dok se inflacija ne smiri. 

Glavna mjera inflacije u međuvremenu je donekle smirena, no temeljna je inflacija i dalje daleko iznad ciljane. Nije jasno u kojoj mjeri kretanja odražavaju kratkoročne čimbenike – npr. vremenske pomake u monetarnoj transmisiji ili podcjenjivanje kupovne moći kućanstava – nasuprot dubljih promjena u strukturi tržišta rada i ukupne potražnje, koje bi mogle podgrijavati i srednjoročnu inflaciju. Procjene otežava i međusobno djelovanje inflacije, fiskalne i monetarne politike. Naime, inflacija značajno povećava porezne prihode, osobito od PDV-a, te omogućuje državnim proračunima da bez većih poteškoća servisiraju više troškove javnog duga i održavaju transfere kućanstvima, uključujući npr. i potpore za više cijene energije. 

„U takvom složenom okruženju – koje neizvjesnosti oko rata u Ukrajini dodatno kompliciraju – smirivanje inflacije moglo bi još potrajati. Analize ekonomske politike mogle bi se istovremeno sve više fokusirati na dublje promjene na tržištima rada i u cjelokupnoj gospodarskoj strukturi. Te promjene i prateće analize mogle bi s vremenom dovesti i do preispitivanja nekih temeljnih odrednica monetarne politike zasnovane na modelu ciljane inflacije“ zaključuje Dubravko Mihaljek.