Tražilica
 
 
Korisne informacije :: Pojmovnik javnih financija :: Tržište
 
državni neuspjesi

Već nekoliko desetljeća traje rasprava među ekonomistima o prednostima i nedostacima tržišta u odnosu na državnu intervenciju. Polemike su kao klatno, čas bile u korist tržišta, da bi nakon nekoliko godina prešle na stranu države. Tako je u svojim razmišljanjima i djelovanjima većina ekonomista nakon velike krize 30-ih godina bila usmjerena na veličanje države u gospodarskoj politici. No, neuspješne 50-e i 60-e godine u pogledu privrednog rasta prvenstveno u zemljama u razvoju, bacaju sumnju o sposobnosti države da osigura ravnomjeran rast, zaposlenost i stabilnost gospodarstva. Neoklasične teorije o slobodnom djelovanju tržišta postaju sve zastupljenije i u praksi.

Ipak, mnogo je više rečeno i napisano o tržišnim neuspjesima negoli o državnim propustima. Uz pomoć analitičkih modela tržišnoga gospodarstva mnogi zagovornici države ukazuju na ozbiljne propuste tržišta, tj. na tržišne neuspjehe. Tržišni se neuspjesi mogu ukratko definirati kao nemogućnost tržišta da svojim slobodnim djelovanjem upotrebu resursa dovedu do optimalne alokacije. Bilo da se radi o nedostacima na području raspodjele, ili pak stvarne ili potencijalno smanjene gospodarske učinkovitosti, tržišni neuspjesi rađaju potražnju za državnom intervencijom. Ona bi trebala dovesti do pravednijeg ili učinkovitijeg rezultata. Tako na scenu stupa država kao sveznajući i nesebičan društveni čuvar za koju se smatra da može besplatno ispraviti tržišne neuspjehe.

Međutim, s druge strane sve su glasniji pobornici slobodnog tržišta koji uporno slažu sve dužu listu neprimjereno osmišljenih i nedjelotvornih mjera državne intervencije koje su donijele razne države u različitim vremenskim razdobljima, i tako dovele do rasipanja sredstava u svojim gospodarstvima. Rasprave na relaciji tržišni neuspjesi - državni neuspjesi još su uvijek bez rezultata, te niti jedna strana ne uspijeva uvjeriti drugu u ispravnost svojih stavova.

Što su državni neuspjesi? Slično tržišnim neuspjesima oni se definiraju kao radnje koje poduzima država, a čiji je ishod lošiji od onog koji bi se zbio u uvjetima laissez-faire. Naime, pokazalo se da država nije sveznajuća i nesebična, te da tržišne neuspjehe ne uklanja uspješno i besplatno.

Državnu politiku, između ostalog, sačinjavaju posebne zakonske ili administrativne mjere kojima se ispravljaju tržišni neuspjesi. Četiri su oblika takvih državnih aktivnosti: (1) regulativne mjere (npr. regulativne mjere zaštite okoliša, kontrola hrane i lijekova, određivanje cijene monopolskim proizvođačima); (2) čista javna dobra (narodna obrana, istraživanje svemira); (3) "kvazi" javna dobra (obrazovanje, poštanske usluge); (4) transferna plaćanja (davanja za socijalnu sigurnost). Ipak ne znači da će država ove svoje usluge privatnom sektoru pružiti na učinkovit način. Rasprave o državnim neuspjesima daleko su od svojeg kraja. Tako razni autori navode razne vrste državnih neuspjeha, te ih klasificiraju na raznolike načine. Navest ćemo nekoliko najčešće spominjanih državnih neuspjeha.

Prirođena kratkovidnost političkog procesa. Zbog kratkoće izbornog mandata stopa diskontiranja vremena kojom se pri donošenju svojih odluka služe političari viša je od one koja se inače upotrebljava u društvu. zbog toga dolazi do nesrazmjera u kratkom vremenskom horizontu djelovanja političara i mnogo dužem vremenskom razdoblju koje je potrebno za valjano razumijevanje i analiziranje određenog državnog problema, te pripremu i provođenje njegova rješavanja. političari, da bi osigurali svoj reizbor, zahtijevaju da svi problemi bez obzira na svoju težinu budu riješeni za vrijeme trajanja njihova mandata.

Razdvajanje troškova i prihoda. U tržišnom poslovanju vezani su troškovi proizvodnje nekog dobra s dohotkom koji se ostvari njegovom prodajom. No pri odvijanju državnih aktivnosti ova veza ne postoji. budući da ne postoji ova ključna veza, dolazi do odvajanja vrijednosti netržišnog outputa od troškova njegove proizvodnje. Prihode za odvijanje svoje aktivnosti država dobiva iz netržišnih izvora, tj. poreza ili doprinosa koji nisu svaki za sebe vezani s nekim državnim rashodom. odvajanjem troškova i prihoda da pri odvijanju državnih aktivnosti značajno se povećava prostor za neprimjerenu alokaciju resursa i pojavu prekomjernih troškova.

Nepostojanje neposrednih pokazatelja uspješnosti. U poslovanju državnih institucija nedostaju oni neposredni pokazatelji uspješnosti s kojima su suočene tržišne organizacije. Svako se poduzeće na tržištu sučeljava s neposrednim ocjenjivanjem svojeg poslovanja. Reakcija na njegov output dolazi od ponašanja potrošača, visine tržišne vrijednosti dionica ili pojave gubitaka. nepostojanje neposrednih mjera uspješnosti državnih činovnika rađa nekvalitetno i nepravovremeno obavljanje dužnosti, te sve širu pojavu korupcije. Izostanak neposrednih pokazatelja uspješnosti rezultat je poteškoća u mjerenju količine i kvalitete državnog outputa. Zato se često u određivanju uspješnosti državne administracije kao zamjena mjerenju outputa (tj. ako proksi varijabla) koristi mjerenje inputa (na primjer broj službenika). Državna administracija mora zato razviti svoje standarde praćenja i ocjenjivanja svakodnevne aktivnosti. potrebno je utvrditi metode ocjene državnih službenika, određivanje plaća i napredovanja, a međusobnom usporedbom odjela u državnim organizacijama razviti sustav dodjeljivanja poslovnih sredstava, kancelarija ili prostora za parkiranje.

Donošenje i kontrola državnih odluka. Država mnogo sporije reagira na promijenjene okolnosti nego što to čine privatni poduzetnici. Donošenje odluka u državnom sektoru mora proći kompleksni administrativni postupak. u tom se vremenu mogu ponovo izmijeniti vanjske okolnosti Do sporosti dolazi često i neodgovarajućom koordinacijom između pojedinih razina i dijelova državne administracije. Kontrola jednom donesene mjere također je otežana. naime, kada se u parlamentarnoj proceduri donese neka odluka, njezino se izvršenje obično prosljeđuje nekoj od državnih organizacija. parlament rijetko dobiva pravodobne i temeljite povratne informacije o provedbi donesene odluke, te je u nemogućnosti da pravodobno prilagođava svoje odlučivanje.

Oslanjanje na pomoć države. Državom može dominirati uska interesna grupa zainteresirana samo za svoj probitak, koja često može biti i neprijateljski raspoložena prema drugim skupinama stanovništva. Kada država jednom dodijeli privilegije jednoj interesnoj grupi, na primjer kada carinama zaštiti jednu granu proizvodnje, vrlo teško u promijenjenim okolnostima danu prednost može ukinuti. interesna grupa kao da se "uhvatila" državne regulacije (u anglosaksonskoj literaturi ova se pojava naziva "capture hypothesis") i ne pristaje na njezino ukidanje. Tako se može dogoditi da privilegirane i snažne grupe stanovništva djeluju u pravcu ostvarenja svojeg vlastitog probitka, a ne širih društvenih interesa.

Iskrivljavanje cijena. Državna intervencija može dovesti do iskrivljenosti cijena. Ocjenjuje se da viša iskrivljenost cijena znači i manju stopu rasta za svekoliko gospodarstvo.

Rasprave o državi i tržištu ipak su urodile pojašnjenjem nekih ideja. Tako se većina ekonomista slaže s tvrdnjom kako tržištu treba ostaviti da radi ono o čemu je ono najbolje, a država treba činiti one gospodarske radnje koje obavlja uspješnije od tržišta.


Literatura:

Bićanić, I. and Škreb, M., 1992. „A Paradox of Transition to a Market Economy: How Will the Role of the State Change?“ in F. Targett, ed. Privatization in Europe. Dartmouth: Brookfield.
Datta-Chaudhuri, M., 1990. "Market Failure and Government Failure". The Journal of Economic Perspective, (3), 9-24.
Stern, N., 1989. "The Economics of Development: A Survey". The Economic Journal, 99 (397), 597-685.
World Bank, 1983. World Development Report 1983. Washington: The World Bank.


autorica: Marina Kesner-Škreb  
izvor: Financijska praksa, 1997, 17 (6), 549-551

 
 
 
Naše stranice koriste kolačiće kako bi Vam omogućili najbolje korisničko iskustvo.
Prihvaćam kolačiće     Postavke kolačića