Tražilica
 
 
Korisne informacije :: Pojmovnik javnih financija :: Porezna uprava
 
porezna uprava

Porezna uprava koja se ponekad naziva porezna vlast ili porezna administracija predstavlja organe koji su ovlašteni utvrđivati izvore i vrste poreza, uvoditi poreznu obvezu, te obavljati razrez, naplatu i kontrolu ubiranja poreza.

Učinkovitost, odgovornost i motivacija su tri osnovna načela koja mora ispunjavati pouzdana i zdrava porezna uprava. Ova se načela u praksi provode pomoću osam zahtjeva:

  • Zakon. Pouzdana i zdrava porezna uprava može postojati samo ako se njezini postupci temelje na konzistentnim i stručno sročenim zakonskim propisima.
  • Provedba. Nijedan porez se u praksi ne ubire sam, pa treba izgraditi prihvatljiv sustav ubiranja poreza.
  • Osoblje. Sposobno, obrazovano i motivirano osoblje mora poreznu politiku zapisanu u zakonu pretvoriti u ubrane poreze.
  • Jednostavnost. Jednostavnost zakona je često žrtvovana kako bi se ostvarila veća pravednost u raspodjeli poreznog tereta. Treba naći pravo razgraničenje između jednostavnosti i pravednosti.
  • Računalska tehnologija. Ona uvelike pomaže da se učinkovitost porezne uprave podigne na višu razinu.
  • Javna prihvatljivost. Pravednije porezne zakone javnost mnogo lakše prihvaća, što olakšava njihovo ubiranje.
  • "Ispravan postupak". Uljudan i stručan postupak službenika porezne uprave prema poreznim obveznicima povećava prihvatljivost poreznog sustava.
  • Zloupotreba službe. Iako zloupotreba službe uvijek postoji, ona treba biti svedena na najmanju mjeru.

Nakon definiranja porezne uprave i razrade osnovnih načela njezinog poslovanja treba više reći o troškovima koji nastaju ubiranjem poreza od strane porezne uprave.

Upravni ili administrativni troškovi (engl. administrative cost) se mogu definirati kao troškovi provedbe poreznih zakona uključujući i prijedloge za njihovom promjenom. U praktične svrhe ovi se troškovi mogu odrediti kao oni troškovi koji nastaju u poreznoj upravi umanjeni za troškove usluga drugim odjelima. Upravni troškovi sadrže plaće osoblju uključivo sa doprinosima za socijalno osiguranje, materijalne troškove (najamnina, grijanje, struja i čišćenja), poštanske i telefonske troškove, nabavu kompjutera i druge opreme, službena putovanja, te kancelarijski materijal.

No ovdje treba napraviti dvije napomene. Prvo, ovi troškovi ne sadrže sve troškove javnog sektora koji nastaju radi upravljanja poreznim sustavom. Na primjer troškovi vezani uz uspostavu nekog novog poreznog zakona vjerojatno će dijelom biti podmireni inputom od strane ministarstva financija. Uvođenje poreznih zakona obično također povlači sudske troškove vezane uz porezne tužbe. No ovi su troškovi vrlo mali u odnosu na troškove koje ima porezna uprava.

Nadalje postoji oportunitetni trošak za riznicu u slučaju kada se javlja vremenski pomak od trenutka kada je nastala ekonomska transakcija sa poreznom posljedicom do trenutka primitka uplate poreza. Na primjer, obveznici PDV-a ubiru porez od potrošača u nekom vremenskom razdoblju (na primjer 3 mjeseca), no nakon toga im je još dozvoljeno neko vrijeme do uplate poreza. Isto tako poslodavci oduzimaju porez od plaća i nadnica svojih zaposlenih i zadržavaju novac još neko vrijeme prije nego li ga uplate poreznoj upravi. Ovi pomaci u plaćanju u stvari predstavljaju beskamatni kredit obveznicima PDV-a, odnosno poslodavcima, ali zato predstavljaju trošak za riznicu. Kada bi se smanjilo ovo razdoblje plaćanja, državnoj riznici bi stigla gotovina koja bi popunila javne fondove, i uz ostale iste uvjete, smanjila potrebu za javnim zaduživanjem, te donijela uštedu u izdacima za javne kamate.

Uz to, službeni podaci o troškovima porezne uprave ne moraju uvijek predstavljati punu tržišnu cijenu oportunitetnog troška. Na primjer, kada se službene prostorije porezne uprave nalaze u njezinom vlasništvu, ili se ne evidentira se trošak najamnine, ili se on samo evidentira u visini cijene u sjenci (shadow price) tj. ispod tržišne vrijednosti. Nadalje, računi porezne uprave mogu ponekad biti plaćeni u gotovini. To znači da će se neki troškovi, kao na primjer nabavka neke opreme evidentirati u jednoj godini, iako bi bio mnogo bolje da se putem amortizacije prikazuju u dužem vremenskom razdoblju. U takvim uvjetima nabava računala u jednoj godini može u velikoj mjeri iskriviti međugodišnje usporedbe opremljenosti porezne uprave. Štoviše, s obzirom da se u različitim zemljama na različit način prikazuju ovi troškovi, to su i međunarodne usporedbe upravnih troškova otežane.

Troškovi poreznog obveznika (engl. compliance cost) predstavljaju troškove koje porezni obveznici imaju kako bi zadovoljili odredbe poreznih zakona i zahtjeve porezne uprave. Troškovi poreznog obveznika su troškovi koji se plaćaju povrh poreza.

Troškovi poreznog obveznika nastaju bilo kod poreznog obveznika, bilo kod osobe koja bez naknade pomaže poreznom obvezniku da ispuni poreznu prijavu. Za poreznog obveznika ovi troškovi poprimaju oblik a) vremenskog troška, tj. prikupljanja i čuvanja potrebnih dokumenata i računa, te vrijeme potrebno za ispunjavanje porezne prijave; b) novčanog troška, tj. plaćanje savjetnika, trošak puta to savjetnika ili porezne uprave; te c) psihički trošak, tj. nelagodu koja nastaje nerazumijevanjem poreznih zahtjeva. Za poduzeća trošak poreznog obveznika uključuje troškove prikupljanja i računovodstvene obrade poreza na proizvode ili dobit poduzeća, te na plaće i nadnice zaposlenih. Ovi troškovi mogu biti u novčanom obliku (plaće službenicima), vremenskom obliku (vlasnika ili njegove obitelji), kao i psihički troškovi (nelagoda zbog moguće kazne koja može uslijediti radi nerazumijevanja zakona).

Neto trošak poreznog obveznika nastaje kada se od troška poreznog obveznika oduzmu koristi za poreznog obveznika. Ove se koristi u prvom redu odnose na poduzeća. Najvažnije su koristi novčanog toka koje nastaju kada poduzeća zadržavaju ubrani porez prije nego li ga uplate poreznoj upravi. Ove koristi su naravno samo druga strana troškova u poreznoj upravi. Vrijednost ove novčane koristi ovisi o visini tekuće kamatne stope: dodatna korist smanjuje potrebu zaduživanja poduzeća ili se novac može posuditi na kraće razdoblje. Dodatne koristi mogu nastati i za mala poduzeća. Naime porezna obveza zahtijeva uredno i ažurno vođenje knjigovodstva što omogućuje bolje i efikasnije upravljanje poduzećem. Tako na primjer, radi obveze urednosti u vođenju računa u sustavu PDV-a, porezni obveznici češće potražuju povrat poreza, te štede novac zato jer bolje vode svoje zalihe.

Postoji bitna razlika između ova dva oblika koristi. Dok koristi u novčanom toku predstavljaju transfer iz javnog u privatni sektor, upravljačke koristi predstavljaju stvarni izvor štednje.

Pojam operativni trošak (engl. operating cost) (za neku vrstu poreza ili za cijeli porezni sustav) se može upotrijebiti da bi se označio zbir upravnih troškova i troškova poreznog obveznika. Dakle ovaj pojam označava ukupan trošak ubiranja poreza koji nastaje kod poreznog obveznika i kod porezne uprave.


Literatura

Frampton, D., 1993. Practical Tax Administration Fiscal Publication. Bath: Fiscal Publicatoons.
Jurković, P., 1991. Masmedijin poslovni rječnik. Zagreb: Masmedia.
Sandford, C., 1995. „Minimising Administrative and Compliance Cost“ in: C. Sanford, ed. More Key Issues in Tax Reform. Bath: Fiscal Publicatoons.


autorica: Marina Kesner-Škreb  
izvor: Financijska praksa, 1998, 22 (1-52), 225-227

 
 
 
Na vaše računalo pohranili smo kolačiće (cookies) kako bi vam pružili bolje korisničko iskustvo.
Smatra se da je korisnik pristupom na stranice www.ijf.hr dao svoju privolu na korištenje kolačića. Više informacija