Tražilica
 
 
Korisne informacije :: Pojmovnik javnih financija :: Porez na dohodak
 
oporezivanje kapitalnih dobitaka

Kapitalni dobici predstavljaju porast vrijednosti imovine: zemlje, zgrada, strojeva, automobila, vrijednosnica (dionica i obveznica). Oni se mjere kao razlika između prodajne cijene i cijene po kojoj je dobro bilo ranije kupljeno.

Porez na kapitalne dobitke predstavlja porez na povećanu vrijednost imovine. U teoriji se obično smatra kako se kapitalni dobici trebaju oporezivati jer predstavljaju jedan od mogućih izvora dohotka. No u praksi su veoma različiti pristupi oporezivanju kapitalnih dobitaka. U nekim se zemljama oni oporezuju pod istim uvjetima kao i svaki drugi dohodak jer se smatra da se mogu koristiti za iste namjene kao i dohodak. U drugim se zemljama primjenjuju drugačije porezne stope na kapitalne dobitke od stopa poreza na dohodak, ili se oporezuju samo neki oblici kapitalnih dobitaka. U nekim se pak zemljama, kao na primjer u Hrvatskoj, kapitalni dobici ne oporezuju jer se smatra da se na taj način izbjegava dvostruko oporezivanje, te potiču investiranje i rast.

Zašto je tako različit pristup oporezivanju kapitalnih dobitaka? Oporezivanje kapitalnih dobitaka povezano je s nizom problema praktične i teorijske naravi.

Prvo, kapitalni dobici obično se ne oporezuju kada stvarno nastaju, već samo onda kada se realiziraju, tj. tek kada pojedinac proda svoju imovinu. Na primjer, ako pojedinac kupi neku dionicu čija vrijednost stalno raste, on ne plaća porez na poraslu vrijednost imovine sve do trenutka prodaje te dionice. Tek kada je dionica prodana, na razliku kupovne i prodajne vrijednosti plaća se porez na kapitalne dobitke. Kako se kapitalni dobici oporezuju tek kad se ostvaruju, vlasnicima nije u interesu prodaja imovine, pa dolazi do zadržavanja strukture portfelja (radi se o učinku zaključavanja što ćemo u nastavku pojasniti). Ovakav bi se odnos prema prodaji imovine izbjegao kad bi se oporezivali nerealizirani kapitalni dobici. No administrativno taj je postupak veoma složen jer zahtijeva redovito vrednovanje cjelokupne imovine.

Drugo, valja razlikovati dugoročne kapitalne dobitke i kratkoročne kapitalne dobitke, tj. dobitke na imovinu koja se posjeduje na dugi rok i dobitke na imovinu koju pojedinac drži u kraćem vremenu. Zato se dugoročni kapitalni dobici oporezuju nižim stopama od kratkoročnih kapitalnih dobitaka jer se smatra da se kratkoročni kapitalni dobici ostvaruju radi postizanja spekulativnih profita. Vrijeme posjedovanja koje je potrebno da bi porezna služba neku imovinu smatrala dugoročnim vlasništvom različito je za pojedine vrste imovine. Na primjer, ono je za vrijednosnice obično kraće negoli za nekretnine.

Treće, u izračunu kapitalnih dobitka trebalo bi voditi računa i o inflaciji. Naime, cjelokupan porast vrijednosti imovine rezultat je porasta njezine realne vrijednosti, ali i porasta cijena. Zato bi valjalo isključiti porast cijena iz porasta nominalne vrijednosti imovine kako bi se oporezivali samo realni kapitalni dobici, a ne nominalni u koje je uključena i promjena cijena.

Četvrto, neoporezivanjem kapitalnih dobitaka izbjegava se dvostruko oporezivanje. Naime, profit ili dohodak oporezuju se u času kada se zarade. Ako se pretvore u imovinu, tada se prilikom prodaje te imovine ponovo oporezuju porezom na kapitalne dobitke.

Međutim, oporezivanje kapitalnih dobitaka ima važne iskrivljujuće učinke po gospodarstvo. Jedan od najvažnijih iskrivljujućih učinaka je tzv. učinak zaključavanja (engl. locked-in effect), do kojeg dolazi jer se obično oporezuju samo ostvareni kapitalni dobici, tj. oni koji nastaju tek kada se imovina proda. Zbog te činjenice pojedinac je često nespreman prodati svoju imovinu, jer čim ju proda treba platiti porez na kapitalni dobitak. Ako zadrži imovinu u svojem vlasništvu odgađa plaćanje poreza za budućnost. Tako porez na kapitalne dobitke stvara poticaj da pojedinac zadržava svoju imovinu, a ne da je proda. Opisani učinak naziva se učinkom zaključavanja.

Posljedica učinka zaključavanja je zadržavanje postojeće strukture vlasništva. Primjerice, pretpostavimo da pojedinac na imovini koju posjeduje očekuje manju stopu povrata u budućnosti od one koja se može zaraditi na nekoj drugoj imovini. U slučaju da ne postoji porez na kapitalne dobitke, on bi prodao svoju imovinu i kupio onu koja donosi veću dobit. Budući da prilikom prodaje mora platiti porez na kapitalne dobitke, on zadržava svoju imovinu i ne mijenja strukturu svojeg portfelja iako mu donosi manji prinos. Zato kapital ne seli prema granama s najvećim prinosom, pa je ukupna ekonomska učinkovitost ispod Pareto optimalne.

Postoje različita mišljenja o veličini i utjecaju učinka zaključavanja na gospodarstvo. Neki smatraju da on može imati tako velike razmjere da bi njegovim ukidanjem došlo do velikog porasta prodaje dionica koje ranije vlasnici nisu bili voljni prodati. No pitanje je ima li povećana prodaja na burzi učinke na stvarna zbivanja u gospodarstvu. Tako neki smatraju da nema jamstva da bi ukidanje poreza na kapitalne dobitke dovelo do porasta proizvodnje i investicija. Svoje mišljenje temelje na pretpostavci da ne postoji jaka veza između zbivanja na burzama i odluka menadžera u poduzećima o investicijama i proizvodnji.

Ipak činjenica je da porez na kapitalne dobitke može negativno utjecati na učinkovitost gospodarstva u malim poduzećima kojima upravlja njihov vlasnik. S vremenom njegova inventivnost i menadžerska sposobnost slabe, ali s obzirom na postojanje poreza na kapitalne dobitke, on ne želi prodati svoje poduzeće nekom drugom, mlađem i inventivnijem poduzetniku.

Posebno je zanimljiv primjer odnosa prema oporezivanju kapitalnih dobitaka u Sjedinjenim Američkim Državama, jer pokazuje kako definitivan stav o njihovu oporezivanju nije postignut. Jedan od glavnih ciljeva porezne reforme iz 1986. godine bio je ukidanje nižeg oporezivanja kapitalnih dobitaka u odnosu na ostale oblike dohotka. Niže oporezivanje kapitalnih dobitaka doprinosilo je većoj profitabilnosti investicija u dionice i obveznice, i u ostale oblike imovine (slike, starine ili nekretnine). No isto tako doprinosilo je i većoj poreznoj evaziji. Bogati pojedinci koje u najvećoj mjeri pogađa porez na kapitalne dobitke tako su organizirali svoje dohotke (recimo odnos kapitalnih dobitaka i kamata) kako bi ostvarili što veće porezne uštede. Poreznom reformom 1986. godine ova se mogućnost zatvara i kapitalni dobici se oporezuju istom stopom kao i ostali dohodak. Predsjednik, međutim, Bush 1988. godine ponovo započinje kampanju u prilog ponovnom uvođenju nižih poreza na kapitalne dobitke. Predsjednik je smatrao kako će niže oporezivanje kapitalnih dobitaka stvoriti poticaj za značajnije formiranje kapitala potrebnog za održavanje rasta i konkurentnosti SAD-a. No protivnici ove ideje žestoko su se suprotstavili Bushovim namjerama tvrdeći kako su protiv ideje diferencijalnog oporezivanja kapitalnih dobitaka čime se ponovo uvodi mogućnost izbjegavanja poreza. Osim toga oni su smatrali da se na taj način zapravo uvodi porezna olakšica za bogate jer su upravo oni glavni obveznici poreza na kapitalne dobitke, te da nema jamstava kako neoporezivanje kapitalnih dobitaka potiče rast.

No u SAD-u ipak dolazi do promjene u oporezivanju kapitalnih dobitaka. Tako je promjenom zakona iz 1997. godine određena maksimalna stopa na kapitalne dobitke od 20 posto ako je imovina u vlasništvu dulje od 18 mjeseci. Za imovinu koja je u vlasništvu između 1 godine i 18 mjeseci maksimalna stopa poreza na kapitalni dobitak je 28 posto, dok se porez na kapitalni dobitak na imovinu koja je u vlasništvu manje od jedne godine, plaća po stopi kao i za ostale dohotke (plaće ili kamate), tj. 39,6 posto. Mnogi ekonomisti smatraju kako porezni poticaji (ovaj puta u obliku povlaštenog oporezivanja kapitalnih dobitaka) nisu previše uspješni u poticanju investicija i rasta.

Prema zakonodavstvu iz 1994. godine, u Hrvatskoj se ne plaća porez na kapitalne dobitke (osim na dohodak od prodaje nekretnina odnosno imovinskog prava ako je prodano u roku do tri godine od dana nabave) što je u skladu sa oporezivanjem zasnovanim na potrošnji, te sa zahtjevom za izbjegavanjem dvostrukog oporezivanja.


Literatura:

Baumol, W. J. and Blinder, S. A., 1991. Economics - Principles and Policy. New York: Harcourt Brace Jovanovich.
Mankiw, G. N., 1997. Principles of Economics. New York: The Dryden Press.
Musgrave, R. A. and Musgrave, P. B., 1989. Public Finance in Theory and Practice. New York: McGraw-Hill.
Rosen, H. S., 1988. Public Finance. Illinois: Irwin.
Stiglitz J. E., 1988. Economic of the Public Sector. New York: Northon & Company.


autorica: Marina Kesner-Škreb  
izvor: Financijska praksa, 1998, 22 (6), 727-729

 
 
 
Naše stranice koriste kolačiće kako bi Vam omogućili najbolje korisničko iskustvo.
Prihvaćam kolačiće     Postavke kolačića