Tražilica
 
 
Korisne informacije :: Pojmovnik javnih financija :: Neoinstitucionalna ekonomija
 
neoinstitucionalna ekonomija

Postoje mnoge rasprave i zbrke oko imena područja koje se ovdje navodi pod pojmom neoinstitucionalna ekonomija. Pred nekoliko godina razlikovao sam neoinstitucionalnu ekonomiju i novu institucionalnu ekonomiju (Eggertsson 1990: 6). Označio sam oživljavanje starog američkog institucionalizma pojmom nova institucionalna ekonomija, a primjenu osnovnih metoda suvremene ekonomije pojmom neoinstitucionalna ekonomija. Pri pridruživanju oznake neoinstitucionalna ekonomija uzimao sam u obzir uključuje li pojedino istraživanje ili projekt racionalni izbor. Nakon primjene ovog testa preuranjeno sam zaključio da se istraživanja koja pretpostavljaju postojanje ograničene racionalnosti kvalitativno razlikuju od istraživanja koje se zasnivaju na racionalnom izboru.

Moja podjela nije podnijela test vremena. Pojam nova institucionalna ekonomija počela je u literaturi predstavljati sve oblike institucionalizma uključujući novi i stari, holistički, evolutivni, biološki i neoklasični pristup. U isto vrijeme pojam neoinstitucionalna ekonomija većinu je ljudi vodio na pomisao da se radi o poddisciplini neoklasične ekonomije koja odvodi od utrtog puta osnovne struje ekonomske analize, ali se od nje previše ne udaljava. U ovom eseju smatrat ću da su pojmovi neoinstitucionalna ekonomija i ekonomija institucija savršeni supstituti.

Da bi stanje bilo još složenije posljednjih se godina metode neoinstitucionalne ekonomije, iako na rubnim područjima, ipak sve više razlikuju od metoda neoklasične ekonomije. Dok se u neoinstitucionalnoj ekonomiji izbor i transakcije smatraju temeljnim jedinicama analize, sve se više dolazilo do spoznaje da su standardne metode racionalnog izbora ponekad neprikladne – na primjer kada se analizira dugoročna evolucija društvenih sustava i temeljna neizvjesnost (vidi Denzau i North, 1994). U neoinstitucionalnoj ekonomiji mnoga pitanja zahtijevaju potpuniji i sofisticiraniji model izbora, kao i teorije koje objašnjavaju kako ljudi formiraju preferencije i modeliraju svoje društveno okruženje. Ovo se područje udaljilo od osnovne ekonomske struje također kada je riječ o i alternativnim načinima zbrajanja ponašanja ljudi. Kako neoinstitucionalna ekonomija pretpostavlja da se pojedinačne odluke donose u društvenom okruženju zbog objašnjenja društvenih ishoda potrebno raspolagati modelom zbrajanja ili selekcije. U neke svrhe evolucijske socijalne teorije predstavljaju dostatno sredstvo za analizu (vidi Witt, 1993), no one ne isključuju ostale pristupe, kao što su modeli političkih procesa koji se zasnivaju na pojedinačnim izborima (vidi Alt i Shepsle, 1990). Konačno, neoinstitucionalna ekonomija izmijenila je ulogu pojedinaca, te je pridala veće značenje organizaciji definirajući je kao društveni sustav koji ubire, prosljeđuje i koristi informacije, te koji djeluje na način da nadživljuje pojedinačne članove organizacije (vidi Hutchins, 1995). Mora se dodati da neki neoinstitucionalisti smatraju kako se pristupi koji oblikuju model racionalnog izbora, koji se zasnivaju na evolucijskim teorijama ili koji smatraju da su organizacije sudionici, ne zasnivaju na čvrstoj teorijskoj osnovi.

Donedavno u literaturi o institucijama nije bilo konsenzusa o zajedničkoj definiciji institucije kao ključnog teorijskog pojma. No danas većina znanstvenika približava se jednoj definiciji. Institucije predstavljaju društveno ograničenje a pojavljuju se kada se primjenjuju pravila koja se kreću u rasponu od ustava do društvenih normi (vidi North, 1990). Društvena ograničenja pridružuju se već poznatim ograničenjima standardne ekonomske teorije, kao što su dohodovno ili tehnološko ograničenje, te utječu na poticaje ljudi i oblikuju njihove izbore.

Promatrane zajedno institucije čine sustav alokacije rijetkih resursa, sustav imovinskih prava. Međutim, ovdje postoji mali problem jer je uobičajeno značenje pojmova imovinsko pravo i institucija drugačije negoli je to u ekonomiji. Za mnoge ljude institucija je organizacija kao što je poduzeće, bolnica ili škola, a nije skupina pravila. U zakonodavstvu pojam imovinsko pravo upućuje na usku kategoriju zakonskih pravila, a ne općenito na društvena ograničenja. Neki čitatelji smatraju da je imovinsko pravo pravna riječ koja isključivo označava privatno vlasništvo i politiku laissez- fairea. Naprimjer, jedan mi je recenzent jednom preložio da zbog nedavne izborne pobjede desnice izbjegavam pojam imovinsko pravo. Povrh toga riječ “pravo” u pojmu imovinsko pravo upućuje i protivnike i branitelje privatnog vlasništva na pojam moralnog prava. Uvaženi znanstvenik (vidi Scott, 1983) napisao je esej o “imovinskom pravu i krivu”. Iako priznajem da je ekonomiji već dugo svojstveno da posuđuje riječi od općeg značenja i pridaje im novi smisao, važno je izbjegavati nepotrebne nesporazume. Zato ja često zamjenjujem pojam sustav kontrole pojmovima instiutcionalno okruženje ili sustav imovinskih prava, tako da bi čitatelj razumio kako govorim o općenitim društvenim ograničenjima.

Zašto ekonomija treba neoinstiucionalnu ekonomiju? Suvremena osnovna struja u ekonomiji treba jedan dodatni program istraživanja kako bi razmatrala promjene u strukturi ekonomskih sustava i njihovu transformaciju u vremenu. Trebamo teoriju u kojoj je sam društveni sustav varijabla, teoriju koja koristi suvremenu društvenu znanost da bi ponovo oživila znanstveni program klasičnih ekonomista od Smitha do Marksa, te da bi nastavila rad Schumpetera i Hayeka.

Neoinstitucionalna ekonomija predstavlja interdisciplinarni pristup istraživanju veza koje ekonomski sustav ima s ostalim dijelovima društvenog sustava. Ona uključuje proučavanje različitih područja kao što je sociologija, antropologija, političke znanosti, pravo, javni izbor, povijest, demografija, te kasnije psihologija i kongitivna znanost. Iako se neoinstitucionalna ekonomija koristi različitim disciplinama, ona ipak zahvaljuje svoj identitet posebnom predmetu istraživanja: proučavanju veze između institucija i bogatstva. Istraživanja sociologije, politike i psihologije motivirana su nastojanjem da se što bolje razumije djelovanje i dinamika ekonomskih sustava.

Dakle, neoinstitucionalna ekonomija ima dvostruku ulogu: definiranja istraživačkih pitanja vezanih uz strukturu ekonomskih sustava, i istraživanja o tome kako se tradicionalne ekonomske metode moraju prilagoditi da bi se ta pitanja mogla istraživati. Coaseov (1937) esej predstavlja klasičan primjer ovog pristupa. Coase se pita zašto se neke transakcije odvijaju na tržištu, a druge unutar poduzeća, te koji čimbenici određuju alokaciju transakcija između ove dvije sfere. Nakon toga on uključuje ideju o troškovima transakcije koja je potom prerasla u koncept transakcijskog troška, a koji je danas ključni sastavni dio ekonomike institucija.

S obzirom da je neoinstitucionalna ekonomija grana ekonomije, ona se razlikuje od područja kao što su sociologija, političke znanosti i psihologija. Ne bismo trebali tako revnosno naglašavati razliku između obične ekonomije i ekonomije institucija, te zaboraviti kako između njih postoji određena veza. Istraživanje institucionalne strukture ekonomskih sustava mora biti izgrađeno na nalazima iz makroekonomije i mikroekonomije, te slično tome ekonomija ne može zanemariti postojanje razlika u institucionalnim okruženjima.

Kontrola i informacije. Istraživanje ekonomskih sustava vrti se oko dva povezana pitanja: metode za raspodjelu rijetkih resursa, ili kontrolni problem, i utjecaj rijetkih informacija na društvene organizacije, tzv. informacijski problem.

Stanje ljudi oblikovano je rijetkošću informacija koje ograničava naše tehničko znanje, ali i našu sposobnost da koordiniramo i provjeravamo različite transakcije, mjerimo složena obilježja, interpretiramo podatke, te razumijemo društvene sustave. Iako se znanstvenici koji se bave društvenim istraživanjima dugo već trude da što bolje razumiju kako međuzavisnost kontrole, informacija i poticaja oblikuje ekonomsko ponašanje, rezultati su ipak nezadovoljavajući. Na početku dvadesetog stoljeća, F. A. Hayek započeo je informacijsku revoluciju u društvenim znanostima, te je došao do ključnih saznanja koja još uvijek nisu dobila opću potvrdu koju zaslužuju. Neoinstitucionalna ekonomija dobila je na zamahu u sedamdesetim godinama pojavom istraživanja o pitanjima vezanim uz kontrolu i informacije (vidi Eggertsson, 1990). Važne ideje dolazile su s više strana i to ne uvijek od ljudi koji sebe smatraju institucionalistima. Ja sam se približio ekonomiji imovinskih prava i transakcijskih troškova preko istraživača koji se mogu svrstati u pristup pod nazivom Los Angeles - Seattle - Chicago: A. Alchian (Los Angeles), H. Demsetz (Chicago i Los Angeles), R. H. Coase i G. J. Stigler (Chicago), Y. Barzel, S. N. S. Cheung i D. C. North (Seattle). Drugi su ušli na ovo područje iz drugog smjera, na primjer putem javnog izbora. Furubotn i Pejovich (1972) saželi su ove prve pristupe neoinstitucionalnoj ekonomiji, te su i sami ovom području dali važne doprinose. Pristup koji se zasniva na informaciji i kontroli također je korišten u analizi političkih organizacija i procesa. Za mene pristupi koji su započeli na University of Rochester i na CalTefh (W. H. Riker, K. A. Shepsle, B. R. Weingast, R. H. Bates) bili su posebno značajni, dok i mnogi drugi kao što su J. M. Buchanan, G. Tullock, A. Downs i M. Olson igraju središnju ulogu. Svojom teorijom o ekonomskoj organizaciji u kapitalizmu O. E. Williamson (1985) imao je velik utjecaj na neoinstitucionalnu ekonomiju. Konačno, ekonomski povjesničar D. C. North (1993) spojio je sve dijelove zajedno, te je uvjerljivo tvrdio da pristup koji se zasniva na informaciji i kontroli može poslužiti kao teorijska osnova za suvremenu teoriju ekonomskih sustava i njihovu evoluciju u vremenu.

Ponešto neuhvatljiv koncept transakcijskih troškova (vidi Allen 1991) objedinjujući je teorijski instrument neoinstitucionalne analize. Najbolji način da se shvati značenje tog pojma jest da se transakcijski troškovi razmatraju kao odraz nesigurne kontrole resursa. Problem kontrole pojavljuje se zato jer se konkurencija rijetkih resursa mora riješiti na jedan ili drugi način, primjerice pomoću privatnog nadzora i razmjene na tržištu, pomoću izravne državne alokacije i komunalnog vlasništva, ili putem utrke i fizičke borbe. U okviru ovih širokih kategorija nalazi se razrađen mozaik prava, dužnosti, mehanizama provedbe i postupaka razrješavanja sukoba. Transakcijski troškovi nastaju zato jer su kontrolni sustavi sporni, te zato jer su mjerenje i provedba skupi - kontrola je skupa.

Ljudi gube posjed nad resursima na dva načina: ili zato jer netko jednostavno prisvoji resurse, ili zato jer su partneri u dobrovoljnim transakcijama oportunisti i jer varaju. Razlika u gubitku u dobrovoljnim ili nedobrovoljnim transakcijama je nejasna. Krađa automobila u noći, ili zadržavanje informacija o njegovim skrivenim manama kada ga kupujete ima slične posljedice - neželjeni gubitak resursa. Očekivani transakcijski troškovi, troškovi primjene kontrole duboko utječu na ponašanje, i to jednako na način na koji ljudi organiziraju svoj posao i također na to koje investicijske projekte oni izabiru.

Očekivanja ljudi o troškovima održavanja razumne kontrole nad resursima ovisi o podršci koji očekuju da će dobiti od države i njihovih sugrađana. Kontrola koju pojedinci imaju nad resursima ima dva izvora: jedan vanjski i jedan unutarnji. Zaštita koju pruža država (pravo, policija i sudovi) i drugi članovi zajednice (pridržavanje propisa, trgovački moral) određuju stupanj vanjske kontrole, a napori koje ulažu sami vlasnici (brave, straže, sigurnosni sustavi) određuju razinu unutarnje kontrole. Pojedinci očekuju niske transakcijske troškove kada je u odsustvu značajnijih investicija u zaštitu i primjenu zakona, vjerojatnost da će netko otuđiti njihove resurse niska.

Institucionalno okruženje u nekoj zajednici ne utječe samo na opći trošak poslovanja; ono također potiče neke aktivnosti i oblike organizacije (vidi North 1990). Institucije mogu kazniti privatna poduzeća, poticati razvoj baleta, stvoriti nepovoljno okruženje u poljoprivredi, poticati tešku industriju, te obeshrabriti tehnološke inovacije. Usmjeravajući napore u privilegirana područja, institucionalno okruženje utječe na veličinu i oblik intelektualnog kapitala i na dugoročno usmjerenje društvenog sustava.

Ekonomisti se obično mršte na politike koje eksplicitno potiču određene aktivnosti, jer takve politike dovode obično do nepovoljne alokacije resursa. No u dugom roku, te sa stanovišta dinamičke, a ne statičke učinkovitosti, institucije koje potiču neke određene aktivnosti mogu biti ili izuzetno produktivne, ili destruktivne. Destruktivna rješenja prihvaćaju se iz dva razloga: da bi se zadovoljila potražnja snažnih interesnih grupa, ili je država u svijetu ne postojanja dovoljnog broja informacija krivo procijenila budućnost.

Pitanje kontrole resursa izravno upućuje na informacijski problem. Mnogi su istraživači pokušavali predočiti posljedice postojanja rijetkih informacija tako da su teoretizirali o svijetu potpunih informacija. Takvi su pokušaji dovodili do neproduktivnih rasprava, kao na primjer ona o valjanosti Coasova teorema koji se bavi alokacijom imovinskih prava u uvjetima nepostojanja transakcijskih troškova (vidi Cooter 1982). Sporenja obično nastaju jer neistomišljenici, imlicitno ili eksplicitno, polaze od različitih pretpostavki o informativnom okruženju sudionika. Čini mi se korisno razmišljati o nedostatku informacija tako da se razmatraju tri pitanja: ponuda podataka sudionicima, njihova sposobnost da prerade informacije, te njihovo znanje.

Prava faza neoinstitucionalne ekonomije, i informativna revolucija u ekonomiji (vidi Stiglitz 1994), prvenstveno su se bavile posljedicama rijetkih podataka, te što se zbiva kada je pristup podacima različit za različite sudionike (asimetrične informacije, moralni hazard, nepovoljan izbor). U ugovornim odnosima, sudionici koji imaju relativno jeftin pristup informacijama, imaju relativnu prednost u manipuliranju i varanju, što potiče sudionike s ograničenim informacijama da traže načine svoje zaštite. No ne vjeruje se onima koji mogu lagano varati, te oni ponekad smatraju kako je prednost obvezati se na pošteno ponašanje, i na primjer ponuditi različita eksplicitna i implicitna jamstva. Organizacijski oblici održavaju takva razmatranja (vidi Williamson 1985; Barzel 1989).

Mnogi istraživači danas koriste pojam ograničene racionalnosti da bi u općem smislu obuhvatili sve aspekte informacijskih problema. No pojam ograničene racionalnosti koji sam ja uveo ograničen je na ljudsko kalkuliranje – jezikom kompjutora to se može nazvati hardverskim problemom. Racionalan odgovor na nečiju ograničenu sposobnost kalkuliranja jest kretanje odmjerenim koracima prema sve boljem rezultatu, tako da je svaki korak usmjeren prema osnovnom zadovoljstvu, a ne prema optimalnosti (vidi Simon 1957). Proces se nazvao zadovoljavanje.

Napori ljudi da razumiju svoje okruženje više evoluira nego li prikupljanje i prerada podataka. Podaci se filtriraju pomoću teorija i modela koji objašnjavaju podatke. Ovi mentalni modeli dio su znanja svakog pojedinca, te odražavaju njegovo iskustvo (vidi Clark 1997). Mnogi istraživači koji se bave društvenim znanostima smatraju kako je teško priznati da varijacije u ponašanju mogu ovisiti o različitim modelima, a ne o različitim interesima, preferencijama ili ograničenjima. K tome svi priznaju da makroekonomisti često zbog svoje teorijske orijentacije isčitavaju različite interpretacije polazeći od iste skupine podataka. To isto čine i ekonomski i politički sudionici u svojem dnevnom poslovanju.

Kada teoretičar dozvoljava ograničenu ponudu podataka time ne zahtjeva značajan odmak od standardnih ekonomskih metoda; za mnoge ekonomiste koji se bave neoinstitucionalnom ekonomijom informacijska revolucija time bila završena. Početna literatura o regulaciji, tržištima rada, te lobiranju bavila se ponudom (i potražnjom) podataka. Slično tome, mikroekonomisti koji se bave institucijama i organizacijom, kao što su Barzel i Cheung, nisu raskrstili s tradicionalnim ekonomskim metodama kada su prihvatili transakcijske troškove. Barzel i Cheung usko su povezali transakcijske troškove s troškovima mjerenja, te su koristili tradicionalne ekonomske instrumente da bi mjerili složene robe, i napore u provođenju kontrole. No rani neoinstitucionalisti napravili su veliki iskorak postavljajući nova pitanja, pitanja o ponašanju i rezultatima u uvjetima nepotpune kontrole, te o upotrebi ugovora, tržišnih postupaka, i organizacija kako bi se provodila kontrola i snižavali transakcijski troškovi (vidi Milgrom i Roberts 1992). Ova pitanja odnosila su se na ekonomske i političke transakcije (vidi Banks i Hanushek 1995).

Ideja da sudionici imaju ograničenu sposobnost prerade podataka po mojem uvjerenju nije dovela do posebno zanimljivih saznanja, osim pretpostavke o pozitivnim transakcijskim troškovima: u primjeni se obično ova ideja prikazuje kao ograničenje u maksimizaciji. No mora se priznati da bavljenje ograničenjima u preradi podataka (za razliku od bavljenja troškovima mjerenja) povlači postavljanje pitanja o spoznaji i načinu na koji radi mišljenje.

Istraživanje o vezi između spoznaje i mentalnih modela, institucija, i društvenih rezultata proteže se preko standardnih metoda ekonomije. U potrazi za sofisticiranim modelom izbora, neki su se neoinstitucionalist okrenuli ka evolutivnoj psihologiji, znanosti o spoznaji i njima povezanim područjima. Nalazi na ovim područjima upućivali su na to da ljudski mozak ne koristi niti jedan krovni model odlučivanja, kao što sugeriraju tradicionalne metode racionalnog izbora (vidi Comides i Tooby 1994). Umjesto toga mozak štedljivo upotrebljava specijalizirane modele odlučivanja i često se oslanja na jednostavna pravila u ponašanju, tzv. mjerenja od oka. Osim toga, znanja stečena u prošlosti utječu na to kako ljudi tumače nove podatke, te dovode do ovisnosti u procesu mišljenja.

Neoinstitucionalna ekonomija i psihologija spoznaje predstavljaju različite razine analize – jedno područje proučava ekonomski sustav, a drugo sustav spoznaje – što otežava transfer rezultata između ova dva područja. No neoinstitucionalna ekonomija se bori s nekoliko pitanja u čijem rješavanju može možda pomoći znanost o spoznaji. Postoji vječno pitanje o porijeklu kooperacije i poštivanja zakona. Da li kooperativno ponašanje uvijek odražava strateška opredjeljenja ili da li kooperacija ponekad održava utjecaj normi i modela društvenog ponašanja koji se razlikuju između različitih skupina ljudi i odstupaju od glavne smjernice? S ovim je povezano i pitanje postojanja dugoročnog nefunkcioniranja društvenih sustava, što se obično pripisuje faktorima kao što su kalkulacije elite koja povezuje reforme sa svojom nesigurnom budućnosti; tihi kritičari koji skrivaju svoja uvjerenja u strahu od odmazde (Kuranova (1995) preferencija ka falsifikaciji); te neučinkoviti vođe koji ne mogu dobiti podršku za svoje reforme zato jer njihova obećanja nisu vjerodostojna (Weingastov (1994) politički rizik). Mnogi neinstitucionalisti zadovoljni su ovim objašnjenjima, objašnjenjima koja se zasnivaju na pojmovima tradicionalnih ekonomskih metoda. Drugi smatraju da su zbivanja mnogo složenija nego što upućuju tradicionalni pogledi. Tako na primjer uzlaz i pad Sovjetskog saveza uz kalkulacije pojedinaca o svojim neto dobitima (Eggertsson 1997) uključuje i složena spoznajna pitanja, znanje, i modeliranje. Da li neslaganje među društvenjacima o tumačenju društvenih promjena održava različite teorijske modele ili strateške stavove?

Neoinstitucionalna ekonomija i profesor Pangloss. Vjerojatno je najčešće pogrešno shvaćanje koje mnogi društvenjaci imaju o neoinstitucionalnog ekonomiji, da je ona nastavak učenja profesora Panglossa – sve je u najboljoj namjeri u ovom najboljem svijetu od svih svjetova. Zbunjen sam ovim nerazumijevanjem zato jer sam sam kao i mnogi neoinstitucionalisti ušao u područje tražeći objašnjenja o tome zašto ekonomski sustavi propadaju, te zašto ljudi podnose institucionalna rješenja koja dobro ne funkcioniraju. Na um mi padaju dva objašnjenja zašto razumni ljudi mogu tvrditi kako neoinstitucionalna ekonomija podrazumijeva da su sve institucije i organizacije učinkovite u neoklasičnom smislu.

Prvo, neoistitucionalisti obično predstavljaju izbor kao optimizaciju uz ograničenja, što neke ljude upućuje na mišljenje da ovo područje slika ružičastu sliku svijeta: rezultat mora biti prilično dobar, ako svatko donese optimalnu odluku. U stvarnosti ovaj pristup sugerira da ne postoji ovakva opća optimalnost. Optimalan izbor za osobu koja ima ranjenu nogu ponekad je da se noga amputira, a optimalna izbor za mnoge potrošače u Sovjetskom savezu je bio da ustanu u pet sati ujutro i da stanu u red ispred dućana s namirnicama čekajući njegovo otvaranje. Očito da u općem smislu nije optimalno izgubiti nogu, te sovjetski potrošač nije bio u stanju Nirvane. Ovaj pristup samo podrazumijeva da ljudi biraju najbolju raspoloživu alternativu.

Drugo moguće objašnjenje ovog nesporazuma je mnogo složenije. Nekoliko uvaženih neoinstitucionalista koji često imaju duboke korijene u neoklasičnoj ekonomiji, proučavali su ekonomsku logiku ugovora i ekonomsku organizaciju konkurentnog tržišta (vidi Demsetz 1988). Ova istraživanja često zaključuju da su posebna institucionalna rješenja i oblici organizacije optimalna u nekom općem smislu – ona minimiziraju troškove u svijetu u kojem postoje transakcijski troškovi. Ova se istraživanja implicitno ili eksplicitno zasnivaju na Alchianovom filteru konkurencije (1950) – relativno skupi oblici organizacije ne prežive test tržišta. Mora nam biti jasno na što smjeraju ovi istraživači. Oni nastoje izgraditi teoriju organizacija i tržišne prakse u idealnom tipu konkurentnog tržišta sa transakcijskim troškovima. Ova su istraživanja pokazala da neki oblici organizacija koje standardna ekonomija smatra ili iracionalnim ili kao pokušaje da se monopoliziraju tržišta, imaju korisnu funkciju ekonomiziranja. Ovi nalazi također služe kao polazna točka, iako oni predstavljaju samo podskup neoinstitucionalnog programa istraživanja. Glavni zaključak dosadašnjih istraživanja je da je u terminima tehničkih mogućnosti rasipnička ekonomska organizacija više pravilo nego li iznimka (Olson 1996).

Neoinstitucionalna ekonomija i vlast. Kritika kako je neoinstitucionalna ekonomija vježba iz Panglossove filozofije često se podupire tvrdnjom da ovaj pristup zanemaruje raspored i korištenje moći za istiskivanje bogatstva, te umjesto toga stavlja naglasak na dobrovoljne razmjene. Sukladno ovoj kritici neoinstitucionalni pristup podrazumijeva da institucije i organizacije predstavljaju ujedinjen napor jednakih partnera da riješe neke transakcijske probleme.

Istina je da neoinstitucionalisti rijetko koriste pojam moć: kao uostalom i ekonomisti kao grupa. No oni također ne zanemaruju njezino postojanje. Skupovi izbora i ograničenja različitih kategorija sudionika mjere njihovu relativnu moć. Analiza o tome kako sudionici s različitim skupovima izbora igraju karte predstavlja istraživanje moći, iako riječ moć nije ni spomenuta. Neoinstitucionalna ekonomija istražuje ne samo ekonomsko ponašanje, već i političko, gdje sudionici s različitim skupovima izbora, iskušavaju moć i postavljaju pravila ekonomske aktivnosti.

Čitalac mora paziti da ne izjednači dobrovoljnu razmjenu i jednake statuse – jednaki društveni status ili jednaku moć – između sudionika u razmjeni. Da bi razmjena bila dobrovoljna potrebno je da sudionici u razmjeni kontroliraju resurse kojima trguju – u drugačijem slučaju jača bi strana jednostavno otuđila dobro ili uslugu koju želi posjedovati. Teorijski je moguće da pojedinci uopće ne kontroliraju resurse, što znači da ne mogu biti uopće sudionici u dobrovoljnoj razmjeni. No čak i krajnje neposjedovanje moći obično ne znači potpuno lišavanje sudionika kontrole nad resursima. Moćan poslodavac koji je monopsonist može ponuditi radniku bonus za intenzivniji rad zato jer visoki troškovi mjerenja i primjene (transakcijski troškovi) omogućavaju da radnik posjeduje neku mjeru kontrole nad svojom razinom napora. Imajući na umu njihove okolnosti, obje strane mogu imati koristi od razmjene, no očito da je njihov odnos moći nejednak; dobrovoljna razmjena ne podrazumijeva jednakost. Povrh toga, ako želimo proučavati zašto su dvije strane u datom relativnom odnosu moći, moramo se vratiti unatrag i proučiti prethodne izbore i transakcije na drugim razinama analize, na primjer u političkoj sferi.

Sumnja determiniranja. Sada dolazimo do problema ili dileme koja za mene ima više smisla nego li kritika kojom sam se naprijed bavio: da li je istina da neoinstitucionalna ekonomija zato jer objašnjava previše posve određuje društvene procese i institucionalne promjene? Drugim riječima da li namjera da objasni ekonomske i političke procese, pa i sociološke varijable u terminima racionalnih pojedinačnih izbora dovodi do toga da su socijalne promjene determinirane? Da li su samo neočekivana egzogena zbivanja, kao što je promjena klime, sposobna da pomaknu društveni sustav na novu ravnotežnu putanju? Novo poimanje ovisnosti o takvoj putanji dodatno pojačava smisao determinizma institucionalnih pojava tako da upućuje na to da početni izbori zadržavaju društvene sudionike u određenom scenariju, te ih stavljaju na putanju koju ne mogu napustiti (osim u jako dugom roku).

Prvotno, teorija ovisnosti o putanji pokušavala je pokazati kako rastući prinosi mogu dovesti do toga da izbor određene tehnologije isključi buduće izbore alternativnih superiornijih tehnologija (vidi Arthur 1994). Nakon toga istraživači počinju tvrditi kako društvena ograničenja i investicije u znanje također uključuju zadržavanje na određenom mjestu i ovisnost o putanji, tako da akumulirana zaliha znanja i prvotni izbor društvenih ograničenja određuju buduće društvene organizacije (vidi Noth 1990; David 1994).

Do sada je u literaturi o neoinstitucionalizmu, pitanju društvenog determinizma bilo posvećeno malo pažnje; vjerojatno jer je istraživanje bilo usmjereno prvenstveno na objašnjavanje logike različitih društvenih struktura. No značajan uspjeh na ovom području, i ozbiljna potreba za sustavnom institucionalnom promjenom, na primjer vođenje tranzicije gospodarstava bivšeg Sovjetskog saveza, dovodila je od pritiska na neoinstitucionaliste da daju savjete o institucionalnim promjenama. Zahtjev za savjetom o politici povlači za sobom pitanja determinizma, ovisnosti o putanji, i stupnjevima slobode institucionalnih reformi. Konačno, osvrćem se na raspravu o doprinosu neoinstitucionalne ekonomije institucionalnoj politici.

Učenje teorije ekonomske politike. Neoinstitucionalisti moraju sustavnije razmišljati o svojoj ulozi u institucionalnim reformama. Smatram da je korisno konzultirati poznatu teoriju ekonomske politike koju su u godinama oko Drugog svjetskog rata razvili Ragnar Frisch, Jan Tinbergen i drugi (vidi Eggertsson 1997b). Teorija ekonomske politike bila je odraz razvoja suvremene ekonomske teorije, posebno teorije Maynarda Keynesa. Ekonomisti su vjerovali da znaju do detalja kontrolirati i upravljati ekonomskim sustavima. Cilj nove znanosti o novoj politici bio je da pruži sustavan okvir za razmišljanje o politici.

Tinbergenov (1956) pristup je naglašavao da sustavna javna politika zahtjeva (formalan ili neformalan) model ekonomije koji identificira vezu između skupa instrumenata i ciljeva. Instrumenti su varijable koje kontroliraju donosioci ekonomskih odluka, a ciljevi su varijable koje predstavljaju ciljeve u politici. Politički proces uključuje donosioce ekonomskih odluka (administratore, političare) i stručnjake (ekonomiste). Donosioci ekonomskih odluka opisuju svoje preferencije i osiguravaju potporu poduzetim mjerama. Stručnjaci specificiraju model politike, stavljaju u odnos instrumente i ciljeve, i predlažu mjere (vrijednosti instrumenata) koje maksimiziraju (vaganu sredinu) varijable cilja.

Poznata teorija ekonomske politike smatrala je da stručnjaci imaju relativnu prednost u tehničkom znanju o vezi između instrumenata i ciljeva. Oni su bili inženjeri koji su znali kako popraviti ekonomski stroj, dok javnost i političari nisu raspolagali takvim znanjem. Isto tako, kao odraz tadašnjih pogleda, nije bilo dozvoljeno da strateške odgovore na mjere politike daje javnost. Iako je Tinbergenov pristup politici odražavao teorijski pristup koji je izgubio svoj sjaj, on i dalje ima važnu poruku za institucionalnu politiku: za uspješne reforme potrebno je da utvrdimo raspoložive instrumente i odredimo u kakvoj su vezi sa ciljevima u politici. Do sada, neoinstitucionalna ekonomija malo je pozornosti pridavala skupu izbora ekonomskih stručnjaka.

Pouke koje donosi suvremeni razvoj ekonomije. Teorija institucionalne politike može također koristiti pouke suvremenog razvoja političke makroekonomije, racionalnih očekivanja u makroekonomiji, te makroekonomije ograničene racionalnosti.

Politička makroekonomija jasno priznaje da osobni ciljevi nosilaca ekonomskih odluka obilježavaju njihovo ponašanje, te da politički pritisci ograničavaju ono što oni mogu napraviti (vidi Alesina 1995). Prijašnja teorija ekonomske politike nejasno je pretpostavljala da vlasti maksimiziraju funkciju društvenog blagostanja što se obično promatralo kao uspostavljanje ravnoteže između pravde i ukupnog bogatstva.

Racionalna očekivanja u makroekonomiji uključuju stratešku interakciju između nosilaca ekonomskih odluka i ljudi kojima su te odluke namijenjene. U svojim prvim formulacijama, racionalna očekivanja u makroekonomiji pretpostavljaju da dvije strane, vlast i javnost, raspolažu točnim modelima ekonomske politike (vidi Lukas 1990). Pretpostavlja se da na primjer javnost zna kako država mijenja svoju politiku u odnosu na vanjske šokove, te kako izvlači prednost iz te spoznaje. Spoznaja o strateškim javnim reakcijama na politiku je vrlo važna i ne može biti zanemarena u institucionalnoj politici.

Konačno, makroekonomija ograničene racionalnosti prihvaća strateške interakcije, no uvodi i ideju da se i vlast i javnost oslanjaju na nesavršene modele ekonomske politike; obadvije strane ne razumiju u potpunosti strukturu društvenog sustava. Makroekonomija ograničene racionalnosti stavlja naglasak na razvoj modela ekonomske politike učenjem i osuvremenjivanjem (vidi Sargent 1993). Teorija priznaje da sudionici mogu ili koristiti modele ekonomske politike koji imaju zadovoljavajuće rezultate ili razviti modele i strategije koji daju nezadovoljavajuće društvene rezultate.

Razmišljanja o institucionalnoj politici. Savjetnici o institucionalnoj reformi mogu naučiti nekoliko stvari o svojim ograničenjima i mogućnostima iz teorije o makroeknomskoj politici. Prva lekcija odnosi se na potrebu da se utvrde stvarne preferencije političke elite, identificira skup raspoloživih instrumenata, te da se utvrdi da li raspoloživi instrumenti mogu pomoći u dostizanju željenih ciljeva. Stručnjaci se također trebaju pitati: Kako politički proces može ograničiti izbore? Koliko su pouzdani i oni najbolji modeli ekonomske politike? Da li je pametnije ići prema eksplicitnim ciljevima ili potaknuti vođeni proces učenja uz djelovanje koji dovodi do nekog skupa rezultata? Koliko moramo žrtvovati da bismo održali fleksibilne institucije, te da li imamo mogućnost uz nizak trošak preusmjeriti reforme koje su se pokazale nezadovoljavajućim?

Stručnjaci moraju računati s determinizmom u politici, te predvidjeti okolnosti u kojima su njihovi napori uzaludni. Stupnjevi njihove slobode mijenjat će se u ovisnosti o okolnostima. Kada stručnjaci djeluju u vakuumu moći, njihova uloga može biti relativno velika, kao i kada su njihovi savjeti poduprti prijetnjama, kao na primjer prijetnjom o povlačenju kredita od strane inozemnih ulagača. No kada su modeli predmet sporenja, stručnjaci mogu utjecati na smjer događaja promicanjem svojih rješenja problema – laissez fairea, središnjeg planiranja, slobodne trgovine, industrijske politike, posebnih metoda privatizacije i regulacije. Ponešto paradoksalno, ali ovdje su sami modeli politike postali međuciljevi u politici. Konačno uloga stručnjaka je relativno velika kada društveni sustavi propadaju i diskreditiraju modele politike s kojima su oni bili povezani (vidi Eggertsson 1997a) . Zbivanja kao što je Velika depresija, raspad sovjetskog sustava, te neuspjeh regulacija neke grane povećavaju potražnju za stručnjacima koji nude alternativne modele.

Povremene propasti društvenih sustava, i na makro i mikro razini, te temeljna neizvjesnost koja iz toga proizlazi, fascinantna su i važna tema o kojoj suvremena društvena znanost malo zna. Možemo promatrati dinamiku društvenih sustava u vremenu kao da su povezani s revizijama modela ekonomske politike od strane privatnih i javnih sudionika koji međusobno djeluju u institucionalnom okruženju kao što su regulirane industrije, tržišta rada, nacionalni programi u zdravstvu, ili središnje vođena gospodarstva. Međusoban utjecaj modela politike vodi ka promjeni ponašanja i do prilagodbe institucija koje ili polako poboljšavaju svoje djelovanje ili vode sustav putanjom propadanja (Lindbeck 1995). Dinamika institucionalne promjene tijekom vremena, usprkos vrijednim naporima Smitha, Malthusa, Ricarda, Marksa, Schumpetera i mnogih drugih, najveća je nerazriješena zagonetka društvene znanosti.

Konačno, ako na trenutak zaboravimo na probleme određivanja politike, te pretpostavimo da svi željno čekaju naše preporuke, što bi trebao biti naš savjet? Imam četiri prijedloga:

  • Mnoga formalna institucionalna rješenja pripremana su bez uzimanja u obzir rijetkosti informacija i transakcijskih troškova. Takva rješenja treba prevrednovati.
  • Kada je to odgovarajuće, a to često je, središnja vlast mora samo postaviti temeljna pravila igre; izabrati glavne kategorije sudionika (vodeći računa o njihovim poticajima i pristupu informacijama); te sklopiti dogovore koji će povećati ponudu informacija (na primjer da se olakšavanjem međunarodne suradnje snizi trošak dobivanja informacije iz inozemstva). Detalji institucionalnih rješenja trebaju proizići tijekom procesa pokušaja i pogrešaka koji se odvija između ljudi koji su usko povezani u nekoj aktivnosti (vidi Ostrom 1990).
  • Politički rizici često blokiraju provođenje visoko produktivnih institucionalnih reformi (Weingast 1994). Kada su politički rizici veliki, oni koji su potrebni da bi se mjere provele ne smatraju da su reforme vjerodostojne. Potpora nedostaje kada ljudi sumnjaju u sposobnost države da potpuno i temeljito primjeni mjere, ili pak kada očekuju da će sve buduće koristi ići političkim vođama i njihovim prijateljima. Stručnjaci mogu imati veliki utjecaj na institucionalne reforme tako da smišljaju nove načine kako predložene reforma učiniti vjerodostojnim. Na primjer vjerodostojnost je stvorena primjenom mjera koje sprečavaju da korumpirana birokracija potkopava reforme, ili kada za državu neispunjenje obećanja postaje vrlo skupo.
  • Stručnjaci moraju priznati postojanje moći koju imaju neformalne institucije – norme i društvene vrijednosti. Oni moraju težiti ka utvrđivanju važnih neformalnih društvenih ograničenja, i kada je to moguće, moraju pokušati prilagoditi formalna pravila i provedbe s prevladavajućim društvenim normama. Kada su norme sukladne s ciljevima politike, moraju se provoditi uvođenjem usporedivih formalnih pravila. Decentralizirane procedure stvaranja pravila imaju relativnu prednost pred centraliziranom procedurom, zato jer priznaju mogućnosti i ograničenja koja su povezana s neformalnim institucijama (vidi Cooter 1996).

Literatura:

Alchian, A. A., 1950. “Uncertainty, evolution and economic theory”. Journal of Political Economy, 58, 211-221.
Alesina, A., 1995. “Elections, party structure, and the economy” in: J. S. Banks and E. A. Hanushek, eds. Modern Political Economy: Old Topics, New Directions. Cambridge ; New York: Cambridge University Press.
Allen, D. W., 1991. “What are transaction costs?” Research in Law and Economics, 14, 1-18.
Alt, J. E. and Shepsle, K. A., (eds.), 1990. Perspectives on Positive Political Economy. Cambridge: Cambridge University Press.
Arthur, W. B., 1994. Increasing Returns and Path Dependence in the Economy. Ann Arbor: University of Michigan Press.
Banks, J. S. and Hanushek, E. A., 1995. Modern Political Economy. Old Topics, New Directions. Cambridge and New York: Cambridge Universitv Press.
Barzel, Y., 1989. Economic Analysis of Property Rights. Cambridge: Cambridge University Press.
Clark, A., 1997. “Economic reason: the interplay of individual learning and external structure” in: J. N. Drobak and J.V.C. Nye, eds. The Frontiers of the New Institutional Economics. San Diego, CA: Academic Press.
Coase, R. H., 1937. “The nature of the firm”. Economica, (4), 386-405.
Cooter, R., 1982. “The cost of Coase”. Journal of Legal Studies, (11), 1-33.
Cooter, R., 1996. “Decentralized law for a complex economy: the structural approach to adjucating the new Law Merchant”. University of Pennsylvania Law Review, 144, 1643-1696.
Cosmides, L. and Tooby, J., 1994. “Better than rational: evolutionary psychology and the invisible hand”. American Economic Review, Papers Proceedings, 84 (2), 327-332.
David, P. A., 1994. “Why are institutions the “carriers of history”? Path dependence and the evolution of conventions, organizations, and institutions”. Structural Change and Economic Dynamics, (5), 205-220.
Demsetz, H., 1988. The Organization of Economic Activity, Vol. 2. Oxford: Basil Blackwell.
Denzau, A. T. and North, D. C., 1994. “Shared mental models: ideologies and institutions”. Kyklos, 47, 3-31.
Eggertsson, T., 1990. Economic Behaviour and Institutions. Cambridge ; New York: Cambridge Universitv Press.
Eggertsson, T., 1997a. “When the state changes its mind: the puzzle of discontinuity in government control of economic activity” in: J. N. Drobak and J.V.C. Nye. Privatization at the turn of the Century. Berlin: Springer.
Eggertsson, T., 1997b. T”he old theory of economic policy and the new institutionalism”. World Development, 25, 1187-1203.
Furubotn, E. G. and Pejovich, S., 1972. “Property rights and economic theory: a survey of recent literature”. Journal of Economic Literature, 10, 1137-1162.
Hutchins, E., 1995. Cognition in the Wild. Cambridge, MA: MIT Press.
Kuran, T., 1995. Private Truths, Public Lies: The Social Consequences of Preference Falsification. Cambridge, MA: Harvard University Press.
Lindbeck, A., 1995. “Walfare state disincentives with endogenous habits and norms”. Scandinavian Journal of Economics, 97, 477-494.
Lucas, R. E. Jr., 1990. “Supply-side economics: an analytical review”. Oxford Economic Papers, 42, 293-316.
Milgrom, P. and Roberts, J., 1992. Economics, Organization and Management. Englewood Cliffs, NJ: Prentice Hall.
North, D. C., 1990. Institution, Institutional Change, and Economic Performance. Cambridge: Cambridge University Press.
North, D. C., 1993. “Economic performance through time. Nobel Memorial Prize Lecture” pretisak u: L. J. Alston, T. Eggertsson and D.C. North. Empirical Studies in Institutional Change, eds. Cambridge: Cambridge Universitv Press, 1996.
Olson, M., Jr. 1996. “Big bills left on the sidewalk: why some nations are rich, and others poor”. Journal of Economic Perspective, (10), 3-24.
Ostrom, E., 1990. Governing the Commons: The Evolution of Institutions for Collective Action. Cambridge: Cambridge University Press.
Sargent, T. J., 1993. Bounded Rationality in Macroeconomics. Oxford: Oxford University Press.
Scott, A., 1983. “Property rights and property wrongs”. Canadian Journal of Economics, (16), 555-573.
Simon, H.A., 1957. Models of Man. New York: Wiley.
Stiglitz, J.E., 1994. Whither Socialism? Cambridge, MA: MIT Press.
Tinbergen, J., 1956. Economic Policy: Principles and Design. Amsterdam: North-Holland.
Weingast, B. R., 1994. “The political impediment to economic reform: political risk and enduring gridlock”. Working Paper. Hoover Institution, Stanford Universitv, CA.
Williamson, O. E., 1985. The Economic Institutions of Capitalism: Firms, Markets, Relational Contracting. New York: The Free Press.
Witt, U. (ed.), 1993. Evolutionary Economics. Aldershot: Edward Elgar.


autor: Thrainn Eggersston; prevela Marina Kesner-Škreb  
izvor: Financijska praksa, 2000, 24 (1), 145-147

 
 
 
Na vaše računalo pohranili smo kolačiće (cookies) kako bi vam pružili bolje korisničko iskustvo.
Smatra se da je korisnik pristupom na stranice www.ijf.hr dao svoju privolu na korištenje kolačića. Više informacija