Tražilica
 
 
Korisne informacije :: Pojmovnik javnih financija :: Javni sektor
 
određivanje cijena u javnom sektoru

Određivanje cijena u javnom sektoru predstavlja način na koji država utvrđuje cijene za proizvode i usluge koji se proizvode u javnom sektoru, ili pak u privatnom, ali od države reguliran om sektoru. Neka se dobra zbog raznih razloga (tržišni neuspjesi) ne mogu proizvoditi u privatnom sektoru, pa se država odlučuje za njihovu proizvodnju. Radi se o proizvodima i uslugama koji su od životne važnosti za funkcioniranje cjelokupne proizvodnje (gospodarska infrastruktura) ili se smatraju osnovnim životnim potrebama (javni gradski prijevoz). Takva se dobra ili usluge uglavnom proizvode u javnim poduzećima u državnom vlasništvu. No sve se češće pribjegava privatizaciji javnih poduzeća i proizvodnji tih dobara i usluga u privatnim, ali od države reguliranim poduzećima. Međutim, bilo da se ova dobra proizvode u državnom sektoru ili u reguliranom privatnom sektoru, država uvijek treba naći načina kako odrediti njihove cijene. Tako se obično radi o utvrđivanju cijena u proizvodnji i prijenosu električne energije, raznim vrstama komunalnih usluga kao što su vodovod i kanalizacija, u javnom zdravstvu, školstvu, i gradskom prijevozu, u telekomunikacijama, javnom stanovanju, uslugama javnih rekreacijskih centara, korištenju parkova i sl. Država tako treba na primjer odrediti cijenu struje i telefonskog impulsa, ulaznice za javne koncerte i muzeje, cestarine za autoputove i mostove, i slično. Jednako tako ovdje se radi o određivanju visina državnih taksi za pružanje državnih usluga kao što je dobivanje putovnice ili građevinske dozvole, ili pak naplata sudskih pristojbi. Cijene većine ovih proizvoda i usluga iz više razloga (prirodni monopol, eksterni učinci, itd.) ne mogu se određivati tržišno, već je na državi da odredi njihovu visinu. Politika utvrđivanja cijena u javnom sektoru mora se rukovoditi s tri kriterija: učinkovitost raspodjele resursa, pokrivanje troškova proizvodnje dobara i usluga u javnom sektoru i pravednost raspodjele.

Da bi se razlikovale od cijena u privatnom sektoru, s jedne strane, i poreza s druge strane, cijene u javnom sektoru u ekonomskoj literaturi često dobivaju poseban naziv, te se govori o naknadama korisnika (engl. user charges, user fees). Naknadama korisnika, država izravnim putem određuje visinu cijena za proizvode i usluge koje proizvodi ili regulira, dok pomoću poreza neizravnim putem utječe na visinu cijena. U oba slučaja ona određuje konačnu cijenu za potrošača, samo kod poreza ona to radi neizravnim putem, a kod naknada korisnika izravnim putem. Kao što se država trudi da odredi optimalnu visinu poreza, tako ona treba odrediti i optimalnu razinu naknada korisnika. To nije uvijek jednostavno postići.

Uobičajena teorijska preporuka koju bi trebali slijediti državni službenici pri određivanju cijena u javnom sektoru glasi kako cijene trebaju biti izjednačene s graničnim troškovima (na slici prema točki I) jer je tada zadovoljen zahtjev za učinkovitom alokacijom resursa. Međutim, u praksi je zbog više razloga vrlo teško primijeniti ovo pravilo, pa se ono više smatra općim standardom kojem treba težiti. Vrlo je teško izmjeriti granični trošak svakog pojedinog proizvoda ili usluge. Osim toga, mnoga javna poduzeća posluju kao prirodni monopoli, te imaju obilježja ekonomija razmjera kod kojih dugoročni prosječni troškovi opadaju. Granični se troškovi tada nalaze ispod prosječnih troškova. Kada bi se cijena odredila tako da je jednaka graničnom trošku, tada ona ne bi pokrila niti prosječne troškove i poduzeće bi bilo u gubitku. Tako je na priloženoj slici, u točci I cijena Pi jednaka graničnom trošku MC koji je niži od prosječnih troškova AC. Kada je cijena niža od prosječnog troška, poduzeće se nalazi u gubitku. Zato se idealno rješenje jednakosti cijene i graničnog troška za određivanje cijena u javnom sektoru teško može primijeniti. Moguće je rješenje da se cijena odredi prema graničnom trošku, a deficit javnog poduzeća financira subvencijama, tj. povećanim porezima. Time se, međutim, unose nove iskrivljenosti u sustav cijena, i nameće se pitanje zašto bi oni porezni obveznici koji ne koriste dato dobro ili uslugu putem po­reza, snosili trošak njihove proizvodnje.

Druga mogućnost određivanja cijena u javnom sektoru sastoji se u određivanju cijena prema prosječnom trošku, odnosno prema načelu potpuno raspodijeljenog troška. Tada se cijena Pr određuje prema točki R koja predstavlja sjecište krivulje potražnje i prosječnog troška AC. U toj situaciji poduzeće pokriva svoje troškove i ne ostva­ruje niti dobit, niti gubitak. Zbog svoje jednostavnosti ova je metoda u praksi sve više zastupljena. No i pri njezinoj se primjeni pojavljuje niz teškoća. Tako je posebno otežano primijeniti ovu metodu kod poduzeća koja proizvode mnogo proizvoda jer je neke troškove (npr. amortizaciju strojeva) vrlo teško u potpunosti raspodijeliti po pojedinim proizvodima. Iako cijena određena pomoću sjecišta R nema svojstvo učinkovite raspodjele resursa kao ona u točki I, ona ipak daje bolje rezultate negoli da se proizvodnja prepusti privatnom, nereguliranom prirodnom monopolu koji određuje cijenu prema točki M (prema sjecištu graničnog troška MC i graničnog pri­hoda MR). U točki R regulirana cijena Pr je niža od monopolske cijene Pm, dok je proizvedena količina reguliranog dobra Qr veća od monopolske količine Qm. Dakle, za regulirani proizvod proizvedena količina je veća, a cijena niža od monopolske situacije. Regulacija je približila tržišnu situaciju idealnoj u kojoj je zadovoljena učinkovita alokacija resursa.

 

Graf:Idealno stanje i regulacija prirodnog monopola

Treći način određivanja cijena u javnom sektoru naziva se dvodjelnim tarifama. Naime, stalni pokušaji države da cijene što više približi graničnom trošku, a da istovremeno poduzeće ostvari dovoljno prihoda da pokrije troškove, doveli su do formuliranja načela dvodjelnih tarifa. To je sustav cijena prema kojem korisnici usluge plaćaju fiksni iznos da bi pristupili njezinom korištenju, a kasnije plaćaju varijabilni iznos prema načelu jednakosti cijene i graničnog troška za svaku dodatnu jedinicu usluge koju koriste. Tako, na primjer, ako za neku uslugu postoji 1000 korisnika, svaki korisnik za pristup korištenju te usluge plaća tisući ti dio gubitka javnog poduzeća, a za svako daljnje korištenje plaća cijenu koja je jednaka graničnom trošku. Iako se dvodjelne tarife čine prilično složenim za provedbu, one su vrlo raširene u praksi. Tako se telefonske usluge često plaćaju kao mjesečni paušal plus cijena pomnožena s brojem iskorištenih impulsa iznad paušala.

Neki ekonomisti prihvaćaju Ramseyevo pravilo (prema engleskom matematičaru Franku Ramseyu) za određivanje cijena u javnim i reguliranim poduzećima koja proizvode mnogo proizvoda. Prema tom pravilu cijene treba odrediti tako da budu nešto iznad graničnih troškova kako bi poduzeće moglo preživjeti. No, potrebno je odrediti koliko iznad graničnih troškova one trebaju biti. Ramseyevo pravilo kaže kako cijene trebaju hiti najviše udaljene od graničnih troškova za one proizvode koji imaju najmanju elastičnost potražnje. Tako će porast cijena proizvesti najmanja is krivljenja potražnje.

I u slučaju kada se troškovi mogu utvrditi s priličnom mjerom sigurnosti, i dalje ostaje otvoreno pitanje treba li optimalno određivanje cijena u javnom sektoru biti ograničeno učinkovitom alokacijom resursa, ili ono također treba voditi računa o potrebi da se cijenama u javnom sektoru postignu i određeni pomaci prema pravednijoj raspodjeli.


Literatura:

Hyman, D. N., 1990. Public Finance: A Contemporary Application of Theory to Policy. New York: The Dryden Press.
IMF, 1991. Public Expenditure Handbook. Washington: International Monetary Fund.
IMF, 1995. Tax Policy Handbook. Washington: International Monetary Fund.
Rosen, H. S., 1988. Public Finance. Illinois: IRWIN.
Samuelson, P. A. and Nordhaus, W. D., 1995. Economics. New York: McGraw Hill.


autorica: Marina Kesner-Škreb  
izvor: Financijska praksa, 1996, 20 (1), 91-93

 
 
 
Na vaše računalo pohranili smo kolačiće (cookies) kako bi vam pružili bolje korisničko iskustvo.
Smatra se da je korisnik pristupom na stranice www.ijf.hr dao svoju privolu na korištenje kolačića. Više informacija