Tražilica
 
 
Korisne informacije :: Pojmovnik javnih financija :: Javni sektor
 
javni radovi

Javnim radovima smatraju se radovi na izgradnji različitih objekata od općeg društvenog interesa, kao što su izgradnja cesta, kanala i drugih prometnica, radovi na izgradnji brana, mostova i velikih stambenih četvrti, školskih i bolničkih centara, zatim radovi na regulaciji slivova rijeka i jezera i slično. Glavna je značajka ovih radova da ih najčešće organizira država i financira iz svojih sredstava, često u suradnji s manjim ili većim brojem pojedinačnih poduzeća. Osnovni razlog koji motivira državu da pribjegne organiziranju javnih radova jest težnja da se ublaži ili riješi problem nezaposlenosti i oživi gospodarstvo.

Ideja da se javnim radovima može olakšati nezaposlenost stara je koliko i egipatske piramide. javni radovi tako prate ekonomsku zbilju faraonskog Egipta, str Grčke i Rima. katedrale u srednjem vijeku i brane "Uprave doline Tennessee" (Tennessee Vallex Authority) za vrijeme New Deala rezultat su velikih javnih poduhvata.

U povijesti ekonomske misli ekonomisti su relativno kasno posvetili dio svojeg vremena analitičkom promatranju javnih radova. Ozbiljnije rasprave o javnim radovima počinju tek početkom 19. stoljeća. S jedne strane David Ricardo i sljedbenici protive se javnim radovima dok s druge strane Malthus, Bentham i Say odbacuju Ricardovu doktrinu o stabilnosti i samoprilagodbi ekonomskog sustava. David Ricardo izlazi kao pobjednik i njegov stav o javnim radovima dominirat će ekonomskom teorijom cijelo 19. stoljeće. Ricardo je, naime, smatrao da upotreba kapitala za izgradnju cesta ili kanala znači samo njegovo ustezanje iz drugih dijelova gospodarstva, pa tako ne doprinosi povećanju zaposlenosti.

U predkeynesijansko doba Pigou pokušava pokazati da javna potrošnja može povećati ukupnu zaposlenost i da ne znači puko odvlačenje kapitala iz privatnog u javni sektor Veća granična sklonost potrošnju države od granične sklonosti potrošnji stanovništva upućuje na činjenicu da će povećanje poreza imati jasne ekspanzivne učinke.

Formalizacija utjecaja javnih radova ugledala je svjetlo dana tek u članku engleskog ekonomiste R.F. Kahna "Veza domaćih investicija i nezaposlenosti" (The relation of home investment to unemployment) iz 1931. godine. On je empirijskim procjenama multiplikativnog djelovanja javnih radova odbacio tvrdnje o njihovoj nedjelotvornosti na smanjenje nezaposlenosti. Svojim "multiplikatorom zaposlenosti" Kahn objašnjava kako svaka nova zaposlenost određenog broja radnika sama po sebi dovodi do nove, dodatne zaposlenosti drugih radnika. opća razina zaposlenosti tako postaje zbroj primarne i sekundarne zaposlenosti. Kahn zaključuje da se pomoću javnih radova mogu povećati domaće investicije bez snižavanja kamatne stope koje bi bile potrebne za poticanje investicija privatnog sektora.

Keynes u Općoj teoriji dodaje novu teorijsku dimenziju javnih radovima. U skladu s načelom efektivne potražnje on tvrdi: "Povećanje javnih investicija ne samo da povećava zaposlenost i dohodak nego generira i dodatnu štednju (jer je granična sklonost potrošnji stanovništva manja od jedinice). Tako će rasti razina štednje dok se ponovo ne izjednači s investicijama". Na javne radove više se ne gleda kao na privremen lijek za ublažavanje cikličkih fluktuacija privatnih investicija, već kao na sastavnu komponentu ukupne potražnje.

Neobično veliki obujam javnih radova poduzet je u Sjedinjenim Američkim Državama u vrijeme poslije velike gospodarske krize (1929. - 1933, godine). Tada predsjednik F:D. Roosevelt, vođen razmišljanjima mladih ekonomista koji su bili pod jakim utjecajem keynesova učenja, poduzima veliki program izlaska iz krize pod nazivom new deal. Javni radovi bili su sastavio dio toga programa. Najveći radovi bili su tada poduzeti u dolini rijeke Tennessee, kada je izgrađen veliki sustav hidrocentrala, brana, novih industrijskih kompleksa, pošumljene velike površine zemljišta. Računa se da je na svakog radnika izravno zaposlenog na građevinskim radovima barem dvoje dobilo posao u proizvodnji ili prijevozu potrebnog materijala ili opreme. Tako zaposleni radnici povećali su potražnju za potrošnim dobrima što je dodatno povećalo zaposlenost. Ocjene govore da je "sekundarno" zapošljavanje bilo jednako veliko kao i "primarno" zapošljavanje.

No i druge zemlje pribjegle su toj zanimljivoj gospodarskoj mjeri. Dolaskom Hitlera na vlast u Njemačkoj u siječnju 1933. godine počinje se primjenjivati ekspanzionistička gospodarska politika. njezin sastavni dio bili su i javni radovi, financirani emitiranjem novih novčanica. Nakon 1934. godine i Švedska je da bi se zaštitila od krize, poduzela posebno intenzivne javne radove.

Nakon pozamašnog newdealovskog uspjeha, doktrina javnih radova u 70-tim godinama zapada u veliku krizu. To su godine gospodarskog liberalizma kada vjera u nepogrešivost države postepeno slabi. i dok je u programu new deala, inflacija bila pratilja javnih radova, ona je u novije vrijeme sveprisutna pojava. No dok je tada pad proizvodnje bio praćen padom cijena, silazni trend proizvodnje u sedamdesetim godinama prati rast cijena. Istovremeno, rastućim opsegom javnog sektora državne blagajne zapadaju u velike deficite. ekonomisti se pitaju: "Ne bi li javni radovi samo povećali pritisak na cijene i povećali državni deficit?"

Uz to javni radovi imaju i dodatna ograničenja. Da bi bili svrhsishodni oni moraju biti temeljito urađene: priprema zemljišta, projekti izgradnje, provjerena spremnost strojeva i opreme i usklađena raspoloživa kvalifikacijska struktura radnika s potrebama na terenu. ove pripreme mogu biti katkad tako duge da anticiklično djelovanje javnih radova izgubi svoju svrsishodnost.

Malo će koji političar ili ekonomist dopustiti da njegova zemlja padne toliko nisko da mora pribjeći javnim radovima. Stabilizaciju gospodarstva nastojat će postići kombinacijom fiskalne i monetarne politike kao i politikom tečaja. Danas u ekonomskom razmišljanju preteže stanovište da porast državnih investicija čini pritisak na porast kamatne stope što obeshrabruje privatne investitore. Tako javni radovi mogu istisnuti privatne investicije. Razmjeri ove pojave ovise o mogućnosti da se ponudom novca utječe na kamatnu stopu. U uvjetima inflacije ovakva kombinacija mjera ne mora imati stabilizirajuće učinke.


Literatura:

Encyclopaedia of social esiences. New York: MacMillan, 1957.
IMF, 1991. Public expenditure handbook. Washington: International Monetary Fund.
Johansen, L., 1978. Public economics. Amsterdam: Norh-Holland.
Kahn, R. F., 1931. „The relation of home investment of home investement to unemployment“. Economic Journal, br. 41 (lipanj).


autorica:
Marina Kesner-Škreb  
izvor: Financijska praksa, 1993, 17 (2), 197-199

 
 
 
Na vaše računalo pohranili smo kolačiće (cookies) kako bi vam pružili bolje korisničko iskustvo.
Smatra se da je korisnik pristupom na stranice www.ijf.hr dao svoju privolu na korištenje kolačića. Više informacija