Tražilica
 
 
Korisne informacije :: Pojmovnik javnih financija :: Javni rashodi
 
mirovinsko osiguranje

Sredinom devedesetih godina u mnogim je zemljama došlo do krize mirovinskog osiguranja, pa zahtjevi za sveobuhvatnom reformom sustava osiguranja umirovljenika postaju sve glasniji. Starenje stanovništva uglavnom je osnovni razlog porasta pritiska na financijska sredstva mirovinskih fondova. Početkom pedesetih godina osobe starije od 65 godina činile su 8 posto ukupnog stanovništva svijeta. Sredinom devedesetih godina taj se postotak penje na oko 10 posto, dok se procjenjuje da će u sljedećih 35 godina udio ostarjelih činiti 16 posto ukupnog svjetskog stanovništva. No vi su podaci prosjek u koji su uključene i zemlje u razvoju s visokim prirodnim prirastom stanovništva i mladim stanovništvom, kao i industrijalizirane zemlje sa "starim" stanovništvom. U industrijaliziranim zemljama koje su prve ušle u razdoblje demografske tranzicije starenje stanovništva započelo je ranije nego u zemljama u razvoju. Tako u Zapadnoj Europi udio starijih od 65 godina iznosi 20 posto, ali se očekuje da će se do 2025. godine taj udio popeti na čak 27 posto. U Hrvatskoj se broj umirovljenika također povećava. Tako je 1983. godine dolazio 3,1 zaposleni na jednog umirovljenika. Sredinom devedesetih godina taj se odnos bitno mijenja, pa 1,8 zaposlenih dolazi na jednog umirovljenika, a mirovine čine oko 10 posto GDP-a (u mnogim industrijaliziranim zemljama taj se postotak penje i do 15 posto).

Usporedo sa starenjem stanovništva procesi urbanizacije i industrijalizacije unose promjene i u strukturu obitelji. Ona se sužava, a briga za ostarjele sada se više ne odvija u krugu proširene obitelji kakva je prevladavala na selu. Država preuzima dio brige o svojim starijim stanovnicima.

No zašto država smatra da je bolje da ona brine o ostarjelima, a to ne prepušta privatnim tržištima? Uglavnom se koriste tri vrste argumenata kako bi se potkrijepila nužnost ulaska države na tržište mirovinskog osiguranja. Prvi se odnosi na problem pogrešnog izbora (adverse selection). Naime obično se žele za starost osigurati samo osobe koje očekuju da će stvarno dočekati vrijeme kada će moći uživati u mirovini, tj. one koje očekuju da će živjeti duže od prosjeka svoje generacije. Da bi pokrilo troškove svojeg poslovanja osiguravajuće društvo mora maloj skupini pojedinaca koji su se odlučili osigurati, zaračunati višu premiju nego što bi naplatilo velikoj grupi osiguranika. No to samo pogoršava problem pogrešnog izbora. Sada će u uvjetima visoke premije samo oni koji su u izrazito rizičnoj skupini pristati platiti takvu višu cijenu. Smanjenje grupe potencijalnih osiguranika još će dalje povećati visinu premije. Tako će mnogi koji nisu uključeni u neku veću grupu osiguranika zbog visoke premije odustati od svake vrsti osiguranja. Tržište tako ne osigurava učinkovitu količinu osiguranja. Država rješava problem pogrešnog izbora tako da nametanjem obveznog osiguranja za sve zapravo formira veliku grupu osiguranika. Tada je i visina premije prihvatljiva, a broj osiguranika velik. Sljedeći razlog za ustrojstvo javnog sustava mirovinskog osiguranja nalazi se u državnom paternalizmu. Državni paternalizam počiva na ideji kako pojedinci ne donose uvijek odluke koje su njima samima od koristi. Tako se smatra da većina ljudi nije dovoljno dalekovidna da u mladosti uštedi dovoljno imovine koja će im u vrijeme umirovljenja omogućiti da ostvare željenu razinu potrošnje. Država propisivanjem obveznog osiguranja jamči svim umirovljenicima bez obzira na njihovo shvaćanje vremena određenu razinu mirovine. Treći razlog za državno uplitanje u mirovinsko osiguranje leži u težnji države da putem obveznog mirovinskog osiguranja izvrši preraspodjelu dohotka. Naime obveznim mirovinskim osiguranjem preraspodjeljuje se dohodak kako u toku životnog vijeka pojedinaca tako i između pojedinaca i između generacija.

Većina sadašnjih sustava obveznog mirovinskog osiguranja u svijetu zasniva se na sustav protočnog računa (pay-as you-go), što znači da zaposleni danas uplaćuje doprinos kako bi se isplatile mirovine sadašnjim umirovljenicima. Uplaćeni doprinosi se ne zadržavaju na računima mirovinskog fonda, već se odmah isplaćuju umirovljenicima. No ovakav sustav osiguranja u većini zemalja u svijetu zapada u probleme. Kada je stanovništvo mlado, tada mnogo mladih uplaćuje doprinos za malo umirovljenika. No kako stanovništvo stari, tako malo mladih treba plaćati velike doprinose da bi mogle biti isplaćivane tekuće zakonske mirovine umirovljenicima. Stope doprinosa zato trebaju rasti. Visoke stope doprinosa poskupljuju rad što ima mnogobrojne posljedice po tržište rada. Visoke stope doprinosa također potiču evaziju. Kako bi se izbjegla uplata doprinosa sve više radnika radi "na crno". Veliki udjeli izdataka za javne mirovine toliko opterećuju državne proračune nekih zemalja da istiskuju one državne rashode koji bi doprinijeli rastu, kao što su ulaganja u infrastrukturu, obrazovanje i zdravstvo. Mnogi ekonomisti smatraju da sustavi protočnog računa zapravo smanjuju štednju. Naime oni transferiraju dohodak od onih koji rade i koji imaju visoku sklonost štednji prema onima koji su umirovljeni i imaju nižu sklonost štednji.

Kako su protočni mirovinski sustavi u većini zemalja zapali u probleme, sve su glasniji zahtjevi za reformom javnog sustava mirovinskog osiguranja. No u praksi se reforme vrlo teško provode. Naime, državi je često teško ukinuti prava koja je jednom dodijelila. Strukture mirovinskih prava u mnogim su se zemljama prilično raširile: veliki broj prijevremenih i invalidskih mirovina prema raznim osnovama, smanjenje dobne granice odlaska u mirovinu i slično. Politički je riskantno, a socijalno bolno drastično rezati dodijeljena prava.

Prijedlozi za reformu mirovinskog osiguranja zasnivaju se na podjeli funkcija koje ono mora zadovoljiti, a to su: funkcija štednje, funkcija preraspodjele dohotka starijim siromašnim članovima zajednice, te funkcija osiguranja. Te su funkcije obično bile objedinjene u sustavu javnog mirovinskog osiguranja. Objedinjavanje sve tri funkcije u jednom sustavu nije dalo zadovoljavajuće rezultate. Zato se prijedlozi za reformom zasnivaju na tri stupa od kojih se svaki ostvaruje u odvojenom sustavu osiguranja:

  • obvezno privatno mirovinsko osiguranje koje uplaćuju svi zaposleni za svoje vlastite mirovine. Oni tako štede za svoju vlastitu starost. Osiguranje mora biti obvezno da bi se izbjegao problem onih koji se zbog svoje vremenske kratkovidnosti ne bi željeli osigurati. Privatno upravljanje ovim sredstvima osigurava da se ona ulažu prema najvećim prinosima. Mnoga su istraživanja, naime, pokazala da se javnim mirovinskim fondovima ne upravlja uvijek na najracionalniji način;
  • javno mirovinsko osiguranje koje se financira porezima. Njime se preraspodjeljuje dohodak starim ljudima koji bi bez te pomoći živjeli u siromaštvu. Ovaj bi sustav sličio današnjim sustavima javnog mirovinskog osiguranja, a bio bi usmjeren na pomaganje umirovljenicima čije su zarade u vremenu radnog vijeka bile niske ili su njihova ulaganja u privatni fond propala;
  • dobrovoljno osiguranje za one koji žele više štedjeti i imati više mirovine. Dobrovoljno osiguranje pruža dodatnu sigurnost za one koji žele imati veći dohodak u starosti.

Literatura:

Holzman, R., 1991. „Pensions“ in: C. Ke-young and R. Hemming. Public Expenditure Handbook. Washington: International Monetary Fund.
James, E., 1995. „Averting the Old-Age Crisis“. Finance and Development, (June).
Rosen, H. S., 1988. Public Finance. Irwin, Homewood, Illinois,1988.
Stiglitz, J. E., 1988. Economics of the Public Sector. New York: W. W Norton & Company.

 
autorica: Marina Kesner-Škreb  
izvor: Financijska praksa, 1995, 19 (4), 377-379

 
 
 
Naše stranice koriste kolačiće kako bi Vam omogućili najbolje korisničko iskustvo.
Prihvaćam kolačiće     Postavke kolačića