Tražilica
 
 
Korisne informacije :: Pojmovnik javnih financija :: Državna regulacija
 
Deregulacija tržišta

Početkom šezdesetih godina mnoge studije sve su jasnije pokazivale da regulacija ne mora služiti javnim interesima i da ne ispravlja u potpunosti tržišne neuspjehe, već da regulaciju prave i brojni neuspjesi države u njezinom pokušaju kontrole i upravljanja ekonomskim procesima. Država je naime često zanemarivala prvotne ciljeve uvođenja regulacije i održavala regulirana poduzeća na životu bez obzira na postignutu učinkovitost ili zadovoljenje širih društvenih interesa. S jedne strane zbog nedostataka samog procesa regulacije i održavala regulirana poduzeća na životu bez obzira na postignutu učinkovitost ili zadovoljenje širih društvenih interesa. S jedne strane zbog nedostataka samog procesa regulacije u praksi, a s druge strane u liberalistički opredijeljenom ekonomskom i političkom okruženju, ekonomisti su počeli tvrditi da moraju biti regulirane samo one grane gdje je jasno da je konkurencija nemoguća. Sve ostale grane moraju biti deregulirane, tj. mora se ukinuti administrativno određivanje cijena, kao i sve prepreke ulaska i izlaska s tržišta.

Čak se dovodi u pitanje i potreba regulacije prirodnih monopola. Tako neki ekonomisti, poput Williama J. Baumola smatraju da prirodne monopole nije potrebno regulirati ukoliko postoji sloboda ulaska na to tržište kao i besplatni izlazak s njega, te potencijala konkurencija koja prisiljava prirodni monopol na konkurentsko ponašanje.

Tako je sedamdesetih godina nastupilo razdoblje deregulacije i prepuštanja gospodarstva prirodnim snagama konkurencije. Ova je struja posebno bila aktualna u sektoru prometa koji čini relativno heterogenu skupinu grana i u cjelini svakako ne predstavlja prirodni monopol čime bi bila opravdana potreba regulacije. Tako je jasno da su u željezničkom prijevozu prisutne ekonomije obujma i razmjera, pa je shodno tome željeznica prirodni monopol. No, cestovni teretni prijevoz, zračni prijevoz roba i putnika i autobusni prijevoz ne mogu se smatrati prirodnim monopolima već se radi o kompoetitivnim granama. Osim toga u prometu postoji značajna intermodalna konkurencija, pa je unakrsna cjenovna elastičnost potražnje visoka. Kao rezultat takve tržišne situacije i u pomanjkanju regulacije, stupanj monopolske moći je ograničen, pa ona postaje suvišna. No, regulacija na području prometa proširila se na gotovo sve njegove grane, a pokušaji deregulacije često su nailazili na otpor. Ipak, unatoč bojazni od konkurencije upravo su na području prijevoza postignuti najbolji rezultati u deregulaciji. Pozitivni rezultati deregulacije mogu se najzornije prikazati na primjeru deregulacije zračnog prometa u SAD-u.

Početak procesa deregulacije zračnog prometa u SAD-u označava donošenje Akta o deregulaciji zračnog prometa iz 1978. godine. Deregulacija je kulminirala 1. siječnja 1983. godine kada je ukinuto određivanje cijena kao i sva ograničenja ulaska i izlaska na tržište. Dakle, od njezine najave pa do punog provođenja proteklo je punih pet godina u toku kojih je deregulacija pomno pripremana.

Učinci deregulacije zračnog prometa mogu se kratko sažeti u sljedećem:

  • učinak na cijene i kvalitetu prijevoza. Realne cijene karata u zračnom prometu pale su u prosjeku za 13%. Istovremeno se povećao broj letova na najvećem broju pravaca, iako često uz nižu razinu usluge. No, smatra se da ukupna korist koju su od deregulacije imali putnici iznosi otprilike 10 milijardi dolara (dolara iz 1990. godine);
  • povećanje učinkovitosti. Inovacijama u organizaciji došlo je do značajnog povećanja učinkovitosti i snižavanja troškova. Kompanije su racionalizirale strukture svojih letova tako da su ukinule izravne letove u svim pravcima i formirale glavno čvorište u koje svi letovi slijeću i gdje putnici presjedaju za krajnje odredište (engl. hub and spoke). Ukidanjem izravnih letova kompanije su ostvarile bolju popunjenost kapaciteta, smanjile troškove i tako čak povećale profitabilnost. procjenjuje se da ukupna korist koju su od deregulacije imale zrakoplovne kompanije, iznosi oko 5 milijardi dolara (dolara iz 1990. godine): Osim toga u novim okolnostima kompanije su bile primorane značajno smanjiti zaposlenost i plaće svojih radnika. Sindikati na to nisu ostali posve ravnodušni i činili su pritisak na kongres da se deregulacija odgodi;
  • učinak na lokalnu uslugu. Postojala je bojazan da će uvođenjem deregulacije mnoga udaljena mjesta ostati bez zračne veze koju su imala dok su zrakoplovne kompanije regulacijom bile primorane održavati rentabilne letove. No ove su sumnje ubrzo uklonjene jer je praksa pokazala da su se na tržištu pojavile male kompanije koje su pronašle interes u povezivanju zabačenijih mjesta s većim središtima;
  • učinak na strukturu ponude. Od 1978. godine pa do danas kao rezultat deregulacije na slobodnom tržištu pojavilo se 150 novih zračnih prijevoznika od kojih je 118 bankrotiralo ili se udružile s drugim zračnim prijevoznicima;
  • učinak na proračun. Deregulacijom se bitno smanjila potreba za subvencioniranjem zračnih prijevoza. Tako se opseg federalnih subvencija smanjio u nominalnom izrazu za gotovo 50% u razdoblju od 1977. do 1983. godine.

Uza sve svoje pozitivne strane, deregulacija je donijela i niz problema. Osnovni manjak deregulacije svakako ej smanjena sigurnost zračnog prijevoza. SLobodno tržište donijelo je žestoku konkurenciju u kojoj je važno smanjenjem cijena uništiti konkurente i prisvojiti što veći dio tržišta. Kad je na djelu takav rat cijena, tada se nastoje smanjiti svi troškovi uključivo i visoki troškovi potrebni za održavanje sigurnosti zračnog prijevoza. To se najbolje ogleda u sve većoj starosti zrakoplova, sve manjem broju mehaničara koji opslužuju zrakoplove, sve slabije obrazovanim kontrolorima leta. Ovakve okolnosti nagnale su brojne stručnjake da razmotre ponovo uvođenje određenih mjera regulacije zračnog prometa, posebno reguliranje cijena karata i zabrane novih ulazaka na tržište zrakoplovnih kompanija.

Literatura:

Blinder, A. i Baumol, W., 1991. Economics. New York: Brace Jovanovich.
Bos, D., 1985.  Public Sector Pricing. New York: North-Holland.
Fisher, S., Dornbusch, R. i Schmalensee, R., 1990. Economics. New York: McGraw-Hill Book Company.
OECD, 1987. Structural Adjustment adn Economic Performance. Paris:  OECD.


autorica: Marina Kesner-Škreb  
izvor: Financijska praksa, 1994, 18 (4), 443-445

 
 
 
Naše stranice koriste kolačiće kako bi Vam omogućili najbolje korisničko iskustvo.
Prihvaćam kolačiće     Postavke kolačića