Pranje novca

 

autor: Predrag Bejaković

 

izvor: Financijska praksa, 1997, 21 (3), 461-466

 

 

Pranje novca općenito podrazumijeva rješavanje, pretvaranje ili čišćenje novca stečenog kriminalnim aktivnostima (najčešće trgovinom droge), njegov prijelaz preko međunarodnih granica (ponajviše povratak u zemlje gdje je droga proizvedena) i ponovno uključivanje tog novca u regularne novčane tokove. Pranje novca je izuzetna prijetnja integritetu financijskih ustanova (kako se to ponajbolje očituje u Rusiji gdje mafija nadzire mnoge od najvažnijih banaka u zemlji), koja dovodi u nepovoljan položaj gospodarske subjekte koji legalno posluju (kao što je to slučaj u Kolumbiji). Perači novca općenito ne nastoje ostvariti najvišu stopu dobiti na novac koji operu, već im je važnije mjesto ili investicija koje će im omogućiti najlakše i najbrže recikliranje novca. Tako novac može putovati iz zemlje s dobrom ekonomskom politikom u kojoj se ostvaruju više stope dobiti u zemlje s lošijom politikom i nižim prinosima od uloženih sredstava. Tako se zbog pranja novca može dogoditi da se slobodni kapital ulaže manje racionalno, što uvelike može narušiti postojeće ekonomske tokove. Promjena u potražnji novca - kao rezultat pranja novca što se ne odražava u službenim pokazateljima - može na nacionalnoj razini izazvati nestabilnost kamata i tečaja. Pranje novca, kao i ostale nezakonite aktivnosti, uvjetuje regresivnu distribuciju dohotka i stvaranje velike potrošačke moći pojedinaca u uvjetima opće recesije. Time se iskrivljuje struktura potrošnje, pogotovo među bogatima, i preobražava se postojeća socijalna stratifikacija nastajanjem društvenih grupa novih bogataša. Velika sredstva koja se zarađuju pranjem novca utječu na porast potražnje za luksuznim proizvodima, povećanje cijena nekretnina i nekih potrošnih dobara, što sve potiče spekulacije i inflaciju. Oblici radnog sudjelovanja koji su u skladu sa zakonom počinju se smatrati manje vrijednim. Nezakonitost postaje temeljno načelo ekonomske aktivnosti.

Pranjem novca osim što uvelike podriva slobodno tržišno gospodarstvo, narušava i demokratsku političku strukturu i političku stabilnost zemlje. Dobro su poznati slučajevi da su predstavnici kokainskih kartela ili mafije pokušavali, i ponekad uspijevali, prodrijeti u središnja tijela vlasti pojedinih zemalja i potkupiti ih. Sam kolumbijski predsjednik Ernesto Samper optužen je da je tijekom izborne kampanje primao velike novčane iznose narko-mafije. Izgleda da su lokalni trgovci drogom nudili potpunu otplatu kolumbijskog vanjskog duga u zamjenu za nesmetano djelovanje. Ništa bolje nije niti stanje u Meksiku gdje je otkriveno da Raul Salinas, brat bivšeg predsjednika Meksika Carlosa Salinasa, ima na računima stranih banaka 120 milijuna američkih dolara. Korupcija u Meksiku, kao i u mnogim drugim - pogotovo južnoameričkim državama postala je endemska pojava koja zahvaća sve razine administrativnih i vladinih ustanova. U uvjetima pravne nesigurnosti i razvijene korupcije jako se smanjuje interes stranih investitora za ulaganja u te zemlje. Pranjem novca i korupcijom koja je njegova česta popratna pojava stvara se opasna prijetnja državnoj suverenosti, autoritetu državne vlasti, narušavaju demokratske vrijednosti i javne ustanove, te uvelike šteti nacionalnom gospodarstvu. Tim se poslovima ohrabruju tradicionalni obrasci porezne evazije, izbjegavanja zakona, krijumčarenje i bijeg financijskih sredstava, što sve zajedno povećava porezno opterećenje za one koji plaćaju porez. Pranje novca neposredno utječe na smanjenje transparentnosti i narušavanje zdravlja financijskog tržišta, važnih odrednica u djelotvornom funkcioniranju cjelokupnog gospodarstva. Novac dobiven iz kriminalnog djelovanja obično korumpira službenike financijskog tržišta, uzrokujući dugotrajnu i teško popravljivu štetu tržišnom kredibilitetu. Pranje novca može korumpirati dijelove financijskog sustava i onemogućiti uspješno upravljanje središnjih banaka i nadzornih tijela. Ukoliko neki bankovni rukovoditelj postane korumpiran, netržišno ponašanje može se proširiti u druga područja koja nisu izravno povezana s pranjem novca, što ugrožava sigurnost i bonitet banke. Osobe koje obavljaju nadzor nad radom banke također mogu biti korumpirane ili zastrašene prijetnjama, što smanjuje, a ponekad i potpuno onemogućava djelotvornost nadzora. Stoga je nužno jačati zakonske odredbe protiv pranja novca, ali to ne znači smanjivanje tradicionalne bankarske kontrole.

Na međunarodnoj razini, kretanje kapitala pod utjecajem pranja novca može djelovati destabilizirajuće zbog integrativne prirode svjetskog financijskog tržišta. Financijske teškoće nastale na na jednom mjestu mogu se vrlo lako proširiti i u druge zemlje, pretvarajući tako nacionalni problem u međudržavni. Organizirani kriminal može biti i značajna prijetnja međunarodnom miru i sigurnosti, kao u slučaju američke intervencije u Panami, poduzetoj sa ciljem da se ukloni s vlasti general Noriega, kada je zabilježeno jako protivljenje trgovaca drogom. Osim trgovine drogom veliki novac treba oprati i nakon aktivnosti u prevarama i ostalom financijskom kriminalu, trgovini oružjem, terorizmu, iznuđivanju, ucjenama i slično.

Prema tek grubim procjenama koje postoje, vjeruje se da se u svijetu godišnje opere između 300 i 500 milijardi US$. Vito Tanzi (1996) i Peter Quirk (1996) procjenjuju da neto financijska dobit onih koji se time bave predstavlja dva posto globalnog BDP-a, time da je vrijednost opranog novca vjerojatno znatno veća. Nova informatička tehnologija, fleksibilnost i prilagodljivost u djelovanju, stručna pomoć i ogromna financijska sredstva koja su na raspolaganju znatno olakšavaju proces pranja novca i njegov prijenos preko granica. Iako u pranju novca i nadalje ponajviše sudjeluju banke, od njega nisu pošteđene niti druge ustanove gdje se koriste veće količine gotova novca, a često nisu pod jačom zakonskom regulativom ili nadzorom, poput štedionica, kockarnica, mjenjačnica i osiguravajućih društava. Ujedno, zabilježeni su i slučajevi da je pranje novca ostvareno kupnjom zlata i dragog kamenja, umjetničkih predmeta, antiknog namještaja i slično, što sve zahtijeva stalno prilagođavanje i budnost nadležnih tijela. Ne smije se zanemariti stalni priliv novih sredstava iz kriminalnih aktivnosti, te ulazak kriminala na nova područja djelovanja. Organizirani međunarodni kriminal ponaša se poput transnacionalnih kompanija: sve više i više ulazi u stratešku suradnju, čime se povećava njegova sposobnost u zaobilaženju zakona, smanjuje međusobno nadmetanje i umanjuje rizik da se bude uhvaćen u zakonskom prekršaju, te omogućava ostvarivanje različitih profita na različitim tržištima. Kao i u legalnoj ekonomiji i u organiziranom kriminalu cijeni se poduzetništvo, a konačni cilj poslovanja u oba je sektora ostvarivanje što većeg profita. Opasnost po društvo od pranja novca sastoji se i u konsolidaciji ekonomske moći organiziranog kriminala, jer mu se omogućava da ulazi u legalnu ekonomiju. Gotovo je opće poznato da mafija u Italiji ostvaruje veći prihod od svojih "legalnih" djelatnosti nego što ga ostvaruje od klasičnog kriminalnog djelovanja. Iako se time nesumnjivo stvaraju bogatstvo i mogućnosti zapošljavanja, legalno poslovanje koje je u vlasništvu organiziranog kriminala podrazumijeva mnoge teškoće i opasnosti budući da se i tu jasno očituju obrasci kriminalnog ponašanja poput iznuđivanja, pritisaka ili korupcije. Pojednostavnjeno, kriminalci ne pristaju na ostvarivanje najvećeg mogućeg profita časnim sredstvima.

Ukoliko su banke umiješane u pranje novca narušava se povjerenje koje javnost ima u njih te se, ako su povezane s organiziranim kriminalom, podriva njihova stabilnost. Usprkos kratkotrajnoj mogućoj dobiti, prijeti im neposredna opasnost od gubitka zbog prijevara kako zbog nehajnosti u provjeri neželjenih stranki ili narušenog integriteta njihovih službenika koji su povezani s kriminalcima. U pranju novca kroz banke organizirani kriminal se često služi ljudima koji nemaju kriminalne prošlosti, što otežava otkrivanje takvog djela. Oni otvaraju račune preko kojih obrću velike novčane iznose, često uz pomoć nesavjesnih bankovnih službenika.

Postupak pranja novca uglavnom se odvija u tri faze:

  • faza ulaganja u kojoj se novac ostvaren neposredno od kriminalnog djelovanja (poput prodaje droge) prvi put ulaže ili u financijsku ustanovu ili se njime kupuje određena imovina;

  • faza prikrivanja u kojoj se pokušava prikriti ili naizgled promijeniti stvarno podrijetlo ili vlasnika sredstava;

  • faza integracije u kojoj se novac uključuje u legalnu ekonomiji i financijski sustav i pripaja ostalim vrijednostima u sustavu.

Često se pojedine faze ne mogu razlučiti. Za primjer može poslužiti sljedeći tipični obrazac pranja novca: Novac prikupljen od prodaje droge na američkim ulicama prošvercan je preko granice u Kanadu gdje je u mnogobrojnim mjenjačnicama zamijenjen za veće novčanice kako bi mu se smanjila težina i obujam. Kuriri su organizirano putovali zrakoplovom i nosili ga u London, gdje su obavljana plaćanja za financijsku ustanovu u Jerseyu. U istrazi je ustanovljeno da su iz Velike Britanije obavljene uplate na 14 računa u Jerseyu, koji su glasili na imena lokalnih direktora. Nakon toga sredstva su s prikrivenim po podrijetlom vraćana u SAD ili putem kredita koji su davani kompanijama koje su bile u vlasništvu naručitelja cijele akcije ili se pak koristilo financijsku ustanovu u Jerseyu za depozit i kasniji obavilo neposredni transfer u SAD (Gilmore, 1995).

Pojedine faze pranja novca mogu biti istodobne ili se, još češće, mogu međusobno preklapati. Kako će se odvijati pojedina faza i koje će se metode pritom koristiti ovisi o raspoloživim mehanizmima za pranje i zahtjevu organiziranog kriminala koji taj posao naručuje. U svakom slučaju pranja novca podrazumijeva mnogobrojne međusobno različite tehnike koje su obično složene, domišljate i tajne. Zajedničko im je da se njima mora sakriti originalno podrijetlo i vlasništvo novca, te da naručitelji žele zadržati kontrolu nad samim postupkom i po potrebi ostvariti njegovu promjenu.

Očito se najviše u borbi protiv pranja novca može učiniti u faza ulaganja, kada - pogotovo nakon prodaje droge na ulici - prodavačima ostaju sredstva koja su velika i po vrijednosti i po količini (često i većoj nego što je iznosila sama droga). Kako se kriminalci moraju riješiti gotova novca, tu su posebno ugrožene ustanove koje zaprimaju novčane depozite. Europska zajednice donijela je stoga stroge propise po kojima se zahtijeva identifikacija stranke kod otvaranja računa i uplate, obvezno vođenje odgovarajuće evidencije o depozitima te obavještavanje nadležnih organa o sumnjivim financijskim transakcijama. U SAD-u postoji zakonska obveza da banke moraju obavijestiti nadležna tijela o gotovinskim uplatama na račun u iznosu većem od 10 tisuća dolara. Sličan propis postoji i u Australiji, ali zasada ne postoji u Europi. Ipak, gotovo su sve europske zemlje već promijenile ili upravo mijenjaju svoje zakonodavstvo tako da se u sumnjivim slučajevima ne poštuje odredba o bankovnoj tajni, odnosno mora se nadležna tijela obavijestiti o financijskim transakcijama za koje se opravdano sumnja da nisu u skladu sa zakonom.

Jedan od najpoznatijih uspješnih slučajeva sprečavanja pranja novca jest akcija pokrenuta protiv Bank of Credit and Commerce International (BCCI), koja je ponajviše djelovala u Velikoj Britaniji i SAD-u i za koju su američke vlasti ustanovile da je oprala oko 32 milijuna dolara. Uhapšen je znatan broj službenika, među kojima i devetorica direktora banke. Banka je zbog protuzakonitog djelovanja osuđena da plati kaznu od 15,3 milijuna dolara, te je uskoro potpuno prestala poslovati ostavivši 530 tisuća štediša širom svijeta bez njihovih 12,4 milijarde dolara.

Perači novca često se služe i malim poduzetnicima putem čijih bankovnih računa prolaze ogromni iznosi. Poznat je slučaj da je u Kanadi izvršeno veliko pranje novca preko računa dviju malih trgovina, pa je zbog nerealno velikog prometa na njima, banka obavijestila nadležnu službu koja je ubrzo otkrila uključenost organiziranog kriminala. Također se u međudržavnoj trgovini koriste i lažne (uvećane) fakture, pa je pred nekoliko godina Venezuela u SAD izvezla sudopere koji su pojedinačno "koštali" 8911,85 američkih dolara. Panama je, pak, izvezla britvice po cijeni od 23,35$ po komadu, što je ipak jeftinije od onih iz Kolumbije koje su koštale 34,81$, dok im je uobičajena tržišna cijena bila devet centi.

Financijske su ustanove zbog njihove jedinstvene zadaće u platnom sustavu zemlje u prikupljanju i transferu financijskih sredstava, sigurno ključni čimbenik u utvrđivanju slučajeva nelegalnih transakcija. Vrlo je teško (a vjerojatno i nemoguće) dati svekolike preporuke bankama za potpuno uspješno suprotstavljanje pranju novca. William C. Gilmore (1995), profesor javnog međunarodnog prava sa Sveučilištu u Edinburghu, Škotska, navodi nekoliko preporuka:

Poznajte svoju stranku - banke se trebaju potruditi da saznaju pravi identitet svoje stranke i imati odgovarajuće načine provjere bona fide nove stranke,

Poslujte u skladu s propisima - rukovodstvo banke treba osigurati da se poslovanje odvija u skladu s visokim moralnim standardima, da se poštuju zakoni i odgovarajuća regulativa i da se ne ostvari usluga ako postoje opravdani razlozi da je riječ o pranju novca.

Surađujte s nadležnim tijelima za sprečavanje protuzakonitih radnji - banka u svim sumnjivim slučajevima pranja novca treba u potpunosti surađivati s nadležnim tijelima i poduzimati odgovarajuće mjere propisane zakonom.

Posvetite pažnju osposobljavanju i informiranju zaposlenih - svi zaposleni u banci trebaju biti dobro obaviješteni o prihvaćenoj politici banke, dosljedno provoditi odluke o obveznom utvrđivanju pravog identiteta stranke i vođenju odgovarajuće dokumentacije o računima, koju treba čuvati najmanje pet godina kako bi se po potrebi mogao uspješno utvrditi slijed pojedinačnih transakcija.

Narasli problemi prisutni u cijelom svijetu koji ne poznaju državne granice zahtijevaju i globalna rješenja. Iako je pranje novca svjetski problem, postoje značajne razlike između pojedinih zemalja. To se pogotovo jasno očituje kod zemalja u tranziciji. One zemlje koje su više uključene u svjetske gospodarske tokove i koje su dobrano odmakle u procesu tranzicije (poput Mađarske, Poljske ili Slovenije) imaju osjetno manjih problema u prilagođavanju svog novčanog tržišta i bankarskih institucija nego zemlje koje kasne s tranzicijom (kao što su Albanija, Rumunjska ili Rusija) gdje su ti problemi mnogo izrazitiji. Sprečavanje pranja novca nije samo borba protiv kriminala, već nastojanje da se očuva integritet financijskih ustanova i financijskog sustava u cjelini. Međunarodno pranje novca temelji se na razlikama financijskih i bankovnih odredbi u zakonodavstvima pojedinih zemljama. Zbog toga je nužno što je više moguće smanjiti te razlike, ako se već one ne mogu u potpunosti ukloniti. Isto tako važno je i iznalaženje novih zakonskih rješenja u borbi protiv pranja novca, stvaranje i razvoj novih specijaliziranih službi. U uspješnom sprečavanju pranja novca vjerojatno je najbitniji daljnji razvoj međunarodne suradnja uz korištenje modernih i učinkovitih metoda. Inače će svi pojedinačni napori donijeti slabe rezultate i prouzročiti velike troškove.


Literatura:

 

Gilmore, C. W., 1995. Dirty money, The evolution of money laundering counter-measures. Strasbourg: Council of Europe Press, Council of Europe.

Greenfield, I. H., 1993. Invisible, Outlawed, and Untaxed, America's Underground Economy. Connecticut; London: Praeger.

Quirk, P., 1996. "Macroeconomic Implication of Money Laundering". International Monetary Fund, Monetary and Exchange Affairs Department, Working Paper, No. 96/66, Washington, D.C.: International Monetary Fund.

Tanzi, V., 1996. "Money Laundering and the International Financial System". International Monetary Fund, Fiscal Affairs Department, Working Paper, No. 96/55. Washington, D.C.: International Monetary Fund. 

United Nations, 1992. Money Laundering and Associated Issues: The Need for International Co-operation. Doc. E/CN. 15/1992/4.