Porez na dodanu vrijednost

 

autorica: Marina Kesner-Škreb

 

izvor: Financijska praksa, 1995, 19 (6), 655-657

 


Do šezdesetih godina porezi na potrošnju uglavnom su se ubirali kao jednofazni porezi koji su se obračunavali u trgovini na malo ili na veliko, ili su se ubirali kao višefazni, kaskadni porezi obračunati kod svake prodaje nekog dobra ili usluge. Nakon šezdesetih godina počinje širenje poreza na dodanu vrijednost. On sve više postaje suvremen oblik oporezivanja potrošnje, te se do danas njegova primjena proširila na gotovo šezdeset zemalja u svijetu. Porez na dodanu vrijednost prva je uvela Francuska 1958. godine. Zatim je 1964. godine to učinila Finska. Njegovu primjenu brzo su prihvatile ostale zemlje Europske unije, tako da danas sve razvijene zemlje osim Australije i Sjedinjenih Američkih Država, oporezuju svoju potrošnju pomoću poreza na dodanu vrijednost. Takav oblik poreza također se uspješno širi u zemljama u razvoju i u zemljama u tranziciji.

Porez na dodanu vrijednost predstavlja svefazni porez na promet koji se obračunava u svakoj fazi proizvodno-prodajnog ciklusa, ali samo na iznos dodane vrijednosti koja se oblikovala u toj fazi, a ne na cjelokupnu vrijednost proizvodnje.

Dodana vrijednost može se definirati kao razlika između vrijednosti prodaje proizvedenih dobara i usluga, i vrijednosti kupovina inputa (ali ne inputa rada) kojima su ta dobra i usluge proizvedeni. Odnosno dodana vrijednost je vrijednost koju proizvođač dodaje inputima prije nego što ih proda kao nove proizvode. Tako, ako poduzeće kupi sirovine u vrijednosti od 1000 kuna i od njih napravi proizvod koji se prodaje za 1500 kuna, tom je proizvodu dodalo vrijednost u iznosu od 500 kuna. No u proizvođačkom lancu postoji mnogo posrednika od kojih svaki dodaje dio vrijednosti. Tako u proizvodnji košulje sudjeluje poljoprivrednik koji uzgaja pamuk, radnik koji ispreda konac, tkalac koji tka tkaninu, švelja koja šije košulju, veleprodaja koja na veliko otkupljuje košulje, prodavatelj u maloprodaji koji košulju proda konačnom kupcu, te vozač kamiona koji sve poluproizvode i proizvode prevozi iz mjesta u mjesto. Svatko u tom lancu dodaje proizvodu dio vrijednosti koja postaje osnovicom poreza na dodanu vrijednost. Konačna cijena u maloprodaji zapravo predstavlja zbroj svih dodanih vrijednosti po fazama proizvodnje i prodaje. Drugim riječima, košulja bi se prodala za zbroj dodanih vrijednosti poljoprivrednika, tkalca, švelje, i svih ostalih koji su sudjelovali u njezinoj proizvodnji. Dakle, porezom na dodanu vrijednost koji se proteže do maloprodaje, ubrao bi se isti iznos poreza kao i porezom na promet u maloprodaji (naravno uz primjenu iste porezne stope). Razlika između poreza na dodanu vrijednost i poreza na promet u maloprodaji sastoji se u tome da se porez na dodanu vrijednost ubire postepeno u svakoj fazi proizvodnje, dok se porez na promet u maloprodaji ubire jednokratno, tj. samo u fazi maloprodaje. Zato porez na dodanu vrijednost pripada grupi višefaznih poreza, dok porez na promet u maloprodaji pripada grupi jednofaznih poreza.

Iako smo dodanu vrijednost relativno jednostavno odredili, ipak treba imati na umu da je porez na dodanu vrijednost vrlo složen porezni oblik čiji obuhvat u praksi često i nije posve jednostavno odrediti. Obuhvat poreza na dodanu vrijednost određuju tri različite odrednice. Tako se razlikuju tri različita oblika poreza na dodanu vrijednost: proizvodni oblik PDV-a, dohodovni oblik PDV-a i potrošni oblik PDV-a; svaki oblik može se zasnivati na dva načela: načelo podrijetla i načelo odredišta; dok se sam iznos poreza može izračunati prema tri različite metode: metodi zbrajanja, metodi oduzimanja i kreditnoj metodi. Kako svaka od ovih odrednica različito određuje obuhvat PDV-a, hitno je da zakonodavac točno definira svaku od njih kako bi bilo jasno koja je vrsta PDV-a u upotrebi.

U zemljama Europske unije, kao i u najvećem broju ostalih zemalja, u primjeni je potrošni oblik poreza na dodanu vrijednost, koji se primjenjuje prema načelu odredišta, a iznos porezne obveze izračunava se pomoću kreditne metode. U nastavku će se pobliže označiti što svaka od ovih odrednica poreza na dodanu vrijednost zapravo znači. Potrošni oblik poreza na dodanu vrijednost omogućava da porezni obveznik prilikom izračunavanja dodane vrijednosti od vrijednosti prodaje oduzme sve troškove, kako za repromaterijal, tako i za kapitalna ulaganja, tj. za nabavu zgrada i opreme. Na taj način dopušta se oduzimanje cjelokupne vrijednosti kapitalnih izdataka od vrijednosti prodaje, te je tako spriječeno dvostruko oporezivanje kapitala: jednom pri njegovoj kupnji, a drugi put na output koji je njime proizveden. Tako je postignuta neutralnost u pogledu upotrebe različitih metoda proizvodnje, pa supstitucija rada kapitalom (i obrnuto) ne utječe na ukupne poreze poduzeća.

Oporezivanje dodane vrijednosti prema načelu odredišta znači da se porez na dodanu vrijednost plaća tamo gdje se dobro troši. Tako izvozna dobra napuštaju zemlju oslobođena poreza na dodanu vrijednost, ali se oporezuju u zemlji u kojoj se troše. Na taj način uvezena i domaća dobra ravnopravno konkuriraju na domaćem tržištu.

Za izračun obveze poreza na dodanu vrijednost mogu se primijeniti tri metode: metoda zbrajanja, metoda oduzimanja i kreditna metoda. Metodom zbrajanja dodana se vrijednost utvrđuje kao zbroj plaćanja za rad i kapital kojima se ona stvara. Tako je dodana vrijednost kao osnovica poreza na dodanu vrijednost jednaka zbroju nadnica, renti, kamata i neto profita. Metodom oduzimanja dodana se vrijednost računa kao razlika između ukupne prodaje poduzeća i ukupnih kupovina, te se na tako utvrđenu osnovicu primjenjuje stopa poreza na dodanu vrijednost. No danas je u upotrebi najraširenija kreditna metoda kojom se ne izračunava dodana vrijednost, već poduzetnik pomoću računa za kupljena dobra i usluge, te računa za prodana dobra i usluge, izravno izračunava svoju obvezu poreza na dodanu vrijednost. On, naime, iznos plaćenog poreza u cijeni svojih inputa i prikazanog na odgovarajućim računima, oduzima od poreza koji je morao iskazati na računima za prodaju svojih proizvoda. Tako račun postaje osnovni dokaz o postojanju poreza na dodanu vrijednost i osnova za učinkovitu kontrolu ubiranja poreza. Naime, svakom je poreznom obvezniku u interesu da je porez u prethodnoj fazi ispravno obračunat i plaćen, jer o visini toga iznosa ovisi njegova porezna obveza. U sustav oporezivanja potrošnje unesena je tako samokontrola i smanjena porezna evazija.

Razlozi zašto se porez na dodanu vrijednost uspješno raširio na veliki broj zemalja vidljivi su djelomično i iz prethodno navedenih njegovih osnovnih odrednica. On omogućava preciznu identifikaciju poreza u izvoznim dobrima, tako da ona napuštaju zemlju oslobođena svakog poreza na potrošnju. Uvoz se može oporezivati na domaćem tržištu istom stopom kao i domaći proizvodi, pa tako oni ravnopravno međusobno konkuriraju. Osim što je neutralan u odnosu na vanjsku razmjenu, porez na dodanu vrijednost ne iskrivljuje domaću proizvodnju i potrošnju. U sustavu poreza na dodanu vrijednost nije važno koliko je faza prošao proizvod prije svoje konačne upotrebe. On je također neutralan u odnosu na upotrijebljene proizvodne metode. Ukratko rečeno, to je porez koji ne iskrivljuje cijene, to jest koji osigurava optimalnu alokaciju resursa na tržištu. Osim toga, on je izdašan prihod državnog proračuna, s ugrađenim sustavom samokontrole čime se umanjuje evazija.

Danas se smatra kako porezom na dodanu vrijednost treba oporezivati što je moguće veći broj proizvoda i usluga, tj. kako njime valja obuhvatiti što je moguće širu poreznu osnovicu, kako treba primjenjivati što manji broj stopa (idealno samo jednu), izuzeća treba svesti na što je moguće manju mjeru i valja izbjegavati nultu stopu (osim za oporezivanje izvoza). Na taj način pozitivne osobine poreza na dodanu vrijednost dolaze do punog izražaja, te se u potpunosti ostvaruje svrha ovog poreza, tj. prikupljanje poreznih prihoda. Ipak mnogi smatraju kako ovaj porez ima nedopustivo veliko regresivno djelovanje, tj. da se njime relativno više oporezuju siromašni. Regresivno djelovanje ovog poreza može se uspješno riješiti bilo progresivnim porezom na dohodak, bilo izravnim transferima siromašnima iz proračuna. No porezu na dodanu vrijednost i nije cilj da bude progresivan. Pokušajima uvođenja elemenata progresivnosti u ovaj porez narušavaju se njegove osnovne kvalitete, a to je neutralnost i izdašnost.


Literatura:

 

Cnossen, S., 1992. "Key Questions in Considering a Iialue Added Tax for Central and Eastem European Countries". IMF Staff Paper, 39 (2), 128-138.

OECD, 1995. Consumption Tax Trends. Paris: OECD.

Shome, P., 1995. Tax Policy Handhook. Washington: International Monetary Fund.

Shoup, C. S., 1990. "Choosing among Types of VATs" in: M. Gillis, C. S. Shoup and G. P. Sicat, eds. Value Added Taxation in Developing Countries. Washington: World Bank.

Tait, A., 1991. Value Added Tax - Intemational Practice and Problems. Washington: International Monetary Fund.