Doprinosi za socijalno osiguranje

 

autorica: Marina Kesner-Škreb

 

izvor: Financijska teorija i praksa, 2003, 27 (2), 271-273

PDF


Doprinosi za socijalno osiguranje vrsta su izravnih, obveznih nameta kojima se financira sustav socijalnog osiguranja građana kao što je na primjer mirovinsko ili zdravstveno osiguranje. Doprinosi se obično ubiru iz plaće (tj. na teret zaposlenika) i na plaću (tj. na teret poslodavca), te se skupljaju u izvanproračunskim1 fondovima čija je funkcija isplata naknada socijalnog osiguranja građanima. Doprinose isplatitelj automatski uplaćuje na račune fondova pri svakoj isplati plaće.

Iako su slični porezima, doprinosi za socijalno osiguranje ipak se razlikuju od njih. Naime, namjena doprinosa je unaprijed određena, a njihova bi visina trebala biti proporcionalna pruženoj usluzi. Oni se koriste za financiranje određenih socijalnih potreba koje se ostvaruju u namjenskim fondovima. Za razliku od doprinosa, namjena poreza nije unaprijed određena, te se oni slijevaju u proračun iz kojega se financiraju različite javne potrebe.

Kako je riječ o izdvajanjima koja se moraju naumiti pri svakoj isplati plaće, doprinosi se smatraju administrativno vrlo jednostavnim nametom. S obzirom na to da se za doprinose ne priznaju nikakva oslobođenja ni osobni odbici, ne treba popunjavati ni godišnju poreznu prijavu, pa ni porezna uprava ni porezni obveznici stoga nemaju administrativnih troškova. Doprinosima se u fondove slijevaju veliki iznosi uz relativno niske troškove njihova ubiranja.

Doprinosi za socijalno osiguranje datiraju od vremena njemačkog kancelara Otta von Bismarcka, koji je 1889. godine uveo državu blagostanja i prihvatio ideju koja je kasnije nazvana socijalnim osiguranjem. Tijekom godina koje su slijedile mnoge su države prihvatile njegovu koncepciju i počele svojim građanima davati razne naknade kao naknadu za izgubljeni dohodak zbog starosti, invalidnosti, bolesti, ozljeda na radu i sl. Kako je vrijeme odmicalo, te su naknade postajale sve izdašnije, ali su istodobno sve većima postajali i problemi financiranja sustava socijalnog osiguranja.

Naime, doprinosi su sve više počinjali sličiti na prave poreze, dakle namete za koje protuusluga nije ovisna o visini uplate. Tako je veza između uplaćenog iznosa doprinosa i protunaknade postajala sve slabija. U većini zemalja primjenjivao se sustav socijalne (i generacijske) solidarnosti, u kojemu današnji zaposleni uplaćuju doprinose za današnje umirovljenike (tzv. pay-as-you-go sustav). Sa starenjem stanovništva izdaci za mirovinsko osiguranje postaju sve veći i uvelike premašuju doprinose koje uplaćuju zaposleni. Kako je zaposlenih sve manje u usporedbi sa sve većim brojem umirovljenika, budući umirovljenici ne mogu računati na dovoljne mirovine za koje će doprinose uplaćivati budući zaposleni. Slično je i sa zdravstvenim osiguranjem, u vezi s kojim sadašnji obveznici ubuduće ne mogu računati na kvalitetu usluge razmjernu visini njihove sadašnje uplate.

Taj se veliki problem u većini zemalja nastoji riješiti reformom mirovinskoga i zdravstvenog osiguranja. Tako se u mirovinskoj reformi osim obveznoga prvog stupa generacijske solidarnosti uvodi i drugi, kapitalizirani stup, u kojemu visina mirovine pojedinca izravnije ovisi o visini uplata na individualni račun tijekom radnog vijeka. Slična je logika i kod trećeg, dobrovoljnog stupa mirovinskog osiguranja. I u zdravstvu se šire različiti oblici dopunskog osiguranja kojima se nastoji uspostaviti jača veza između visine uplaćenog doprinosa i kvalitete usluge. Oni koji budu plaćali više iznose dopunskih zdravstvenih osiguranja moći će računati i na kvalitetniju uslugu u zdravstvu. Dakle, reformama se ponovno nastoji uspostaviti izravnija veza između iznosa uplaćenog doprinosa i pružene socijalne usluge, odnosno razlikovanje doprinosa od poreza.

I u Hrvatskoj je povedena reforma socijalnog osiguranja pa sustav obveznoga socijalnog osiguranja sredinom 2003. godine izgleda ovako:

  • obvezno mirovinsko osiguranje na temelju generacijske solidarnosti (tzv. prvi stup)

  • obvezno mirovinsko osiguranje na temelju individualne kapitalizirane štednje (tzv. drugi stup)

  • obvezno zdravstveno osiguranje

  • osiguranje u slučaju nezaposlenosti.

Osiguranje provode javne ustanove, tj. izvanproračunski fondovi: Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje i Hrvatski zavod za zapošljavanje. Mirovinsko osiguranje na temelju individualne kapitalizirane štednje (tzv. drugi stup) provode obvezni mirovinski fondovi prema odabiru osiguranika.

Obvezni doprinosi iz plaće i na plaću u 2003. godini plaćaju se prema ukupnoj stopi od 37,2% prema sljedećem rasporedu.

Doprinosi

Doprinosi iz plaće (ne teret zaposlenika)
%

Doprinosi na plaću (na teret poslodavca)
%

za osobe osigurane samo u I. stupu mirovinskog osiguranja

20 – I. stup

 

za osobe osigurane u I. i II. stupu mirovinskog osiguranja

 15 – I. stup

 5 – II. stup

 

osnovni zdravstveni doprinos

 

15

posebni doprinos za osiguranje od posljedica nesreće na radu i profesionalnih bolesti

 

0,5

za zapošljavanje 

 

1,7

Ukupni doprinosi

20

17,2

Napomena: Plaća i ostale osnovice za uplatu obveznih doprinosa određene su Zakonom o doprinosima na obvezna osiguranja (NN 147/2002).

1 Pojam izvanproračunskog fonda obično se odnosi na skupinu državnih transakcija koje nisu uključene u državni proračun.


Literatura:

 

Doprinosi iz plaće i na plaću od 1. siječnja 2003. godine. Računovodstvo i financije, 49 (5), 111-112.

IMF, 2001. Manual on Fiscal Transparency [online]. Washington: International Monetary Fund. Available from: [http://www.imf.org/external/np/fad/trans/manual/index.htm].

Musgrave, R. A. and Musgrave, P. B., 1989. Public Finance in Theory and Practice. New York: McGraw-Hill.

Rosen, H. S. 1999. Public Finance. Boston: Irwin McGraw-Hill.

Social Security Choice [online]. Washington: Cato Institute. Available from: [http://www.socialsecurity.org/].

Zakon o doprinosima na obvezna osiguranja, NN 147/2002. Zagreb: Narodne novine