Tražilica
 
 
Korisne informacije :: Pojmovnik javnih financija :: Tržište
 
tržišni neuspjesi

Prema neoklasičnoj teoriji u uvjetima savršene konkurencije resursi su učinkovito raspoređeni. U takvim okolnostima korisnost potrošača dostigla je najviši stupanj, pa se može pokazati da je granična korisnost potrošnje nekog dobra (korisnost koju pojedinac ima od potrošnje dodatne jedinice nekog dobra) tada jednaka cijeni toga dobra. Teorija ponašanja poduzeća pretpostavlja da se maksimizira profit, pa je tada granični trošak proizvodnje nekog dobra (trošak dodatne jedinice proizvodnje) jednak njegovoj cijeni. Dakle, u ravnoteži na savršenom tržištu bit će izjednačeni granični trošak i granična korisnost sa cijenom nekoga dobra. Tada su resursi Pareto učinkovito raspoređeni, tj. njihovim preraspoređivanjem između poduzeća odnosno potrošača neće doći do povećanja proizvodnje/korisnosti nekoga dobra a da se u isto vrijeme ne smanji proizvodnja/korisnost nekog drugog dobra. No postoje slučajevi kada tržište nije Pareto učinkovito, tj. postoje tržišne situacije koje se nazivaju tržišnim neuspjesima. Smatra se opravdanim da tada država intervenira kako bi pokušala ispraviti tržišne neuspjehe. Osnovnim oblicima tržišnih neuspjeha smatraju se: monopoli, javna dobra, eksterni učinci i informacijski nedostaci.

Monopoli. Mnogi su razlozi nastajanja monopola: visoki transportni troškovi ograničavaju tržište u određene geografske granice, a izdavanje patenata i licenci može dovesti do monopolskog ponašanja. No, najčešći razlog postojanja monopola predstavlja postojanje ekonomija razmjera, tj. opadanje prosječnih troškova s porastom obujma proizvodnje. Ako ekonomije razmjera postoje za veliko područje outputa, poduzeće će povećavati svoju veličinu i javit će se sklonost monopolskom ponašanju. Ukoliko se ekonomije razmjera ne iscrpe niti na onoj razini proizvodnje koja zadovoljava ukupnu krivulju potražnje, dakle ako jedan proizvođač opskrbljuje cjelokupno tržište uz najniže prosječne troškove, pojavljuje se prirodni monopol. U takvom je slučaju s obzirom na prosječne troškove učinkovito postojanje jednog ponuđač za cijelo tržište. No tada je potrebno regulirati cijenu i kako prirodni monopol ne bi koristio tržišnu moć koju kao jedini proizvođač na tržištu ima i tako povećavao cijenu u cilju postizanja monopolskog ekstraprofita.

Kad je konkurencija ograničena javlja se neučinkovitost. Proizvođač tada smanjuje proizvodnju i povećava cijenu kako bi ostvario ekstraprofit. Cijene postaju više od graničnog troška, kapaciteti se nedovoljno koriste, a proizvodnja je manja od idealne. Cijene više ne predstavljaju znakove relativne rijetkosti resurs i time više ne mogu služiti kao putokaz za učinkovito raspoređivanje. Tada je potrebno da država zaštiti potrošača i regulira monopolsko ponašanje, tj. odredi cijenu po kojoj monopol može poslovati.

Vanjski učinci. U nekim slučajevima pojedine odluke potrošača ili proizvođača mogu utjecati na blagostanje drugih gospodarskih jedinki. Klasičan primjer vanjskog učinka predstavlja zagađenje okoliša. Smog, smrad ili buka koji dopiru iz pogona tvornica umanjuju blagostanje ve1ikag troja ljudi. No proizvođač pri donošenju odluke o količini proizvodnje ne uzima u obzir i troškove koje zbog zagađenja imaju, na primjer, stanovnici u tvorničkoj okolini (veće troškove liječenja ili zaštita od buke), jer te troškove sam niti ne snosi. Trošak proizvodnje nekog poduzeća trebao bi zato biti uvećan za trošak vanjskog učinka i tako činiti društveni trošak te proizvodnje. Kako poduzeće nije obvezno nadoknaditi trošak vanjskog učinka to je i cijena njegova proizvoda niža od stvarnog, društvenog troška koji proizvodi. Poduzeće tada podcjenjuje stvarni trošak proizvodnje od koristi previše resursa. Raspoređivanje tada postaje neučinkovito, a država se nalazi u prilici da povećanim porezima prisili proizvođača da trošak vanjskoga učinka uključi u cijenu proizvoda. No nisu svi vanjski učinci štetni. Tako su, na primjer, pčele čije je košnice pčelar postavio u blizini voćnjaka, korisne za oprašivanje cvjetova voćarevih voćaka.

Javna dobra. Postoje dabra čija potrošnja od strane jednog potrošača ne ograničava potrošnju toga dabra i za druge potrošače. Vrlo se često za primjer javnih dobara navode ulična rasvjeta ili obrana zemlje. Takva dobra imaju dvije osnovne osobine: (1) besplatno je korištenje javnog dabra za dodatnog korisnika ili formalnije rečeno, granični trošak je jednak nuli; (2) općenito je nemoguće ili vrlo teško pojedinca isključiti iz potrošnje javnog dobra. Ova svojstva javnih dobara imaju niz posljedica po njihovu proizvodnju i korištenje: nemoguće je isključiti švercere iz njihove potrošnje (engl. free rider problem), ne može se tražiti plaćanje za svakog korisnika ponaosob, javno dobro se ne maže podijeliti na jedinice koje se mogu posebno prodavati svakom korisniku. Privatni poduzetnik ne želi preuzeti proizvodnju takvih dobara jer ne može izvršiti njihovu naplatu, niti isključiti neplatiše iz proizvodnje. Tržište bi tako potcjenilo potražnju i formiralo nedovoljnu ponudu javnih dobara, pa alokacija raspoređivanja resursa više ne bi bila učinkovita. Kako jedino država može oporezivanjem privrede i građana, tj. potencijalnih korisnika javnih dobara, neizravnim putem osigurati i naplatu njihova korištenja, opravdano je da se ona brine o proizvodnji javnih dobara. No postaje i neka dobra kao zdravstvo, školstvo ili stanovi za siromašne koja danas u većini zemalja osigurava država, a mogla bi ih proizvoditi i privatno poduzeće. To su "kvazi" javna dobra čiju proizvodnju je na sebe preuzela država jer smatra da bi ponuda tih dobara od strane privatnika bila neadekvatna bilo po količini, bilo po kakvoći.

Informacijski nedostaci. Na savršenom tržištu informacije su svima dostupne, besplatne i potpune. No često se događa da tržište svoju informacijsku ulogu obavlja samo djelomično uspješno. Tako informacije mogu postati rijetke, nepravovremene, nepotpune ili skupe, pa tržište ne pruža ispravne znakove za učinkovitu alokaciju resursa. Država treba ispraviti ovaj tržišni nedostatak i osigurati svima potrebne informacije.

No gospodarstvo može biti Pareto učinkovito, a da ipak postoje dvije dodatne situacije koje se mogu smatrati tržišnim neuspjesima i tako potaknuti državnu intervenciju. Prvu predstavlja raspodjela dohotka. Činjenica da je ekonomija Pareto učinkovita ništa ne kaže o raspodjeli dohotka. Naime, tržište može dovesti do vrlo nejednake raspodjele dohotka. Tada je jedna od glavnih zadaća države da preraspodjeljuje dohodak. S druge strane postoje i dobra za koja država smatra da ih potrošači samoinicijativno ne bi trošili u dovoljnoj količini (sigurnosni pojasevi, ili osnovno školstvo). Zato država obvezuje pojedince da troše takva dobra koja se nazivaju dobrima višeg reda (merit good).

Samo postojanje tržišnih neuspjeha nije dovoljan razlog za uvođenje državne intervencije. Potrebno je, naime, pokazati da je država u stanju ispraviti tržišne neuspjehe, odnosno privredu dovesti u stanje Pareto učinkovitog raspoređivanja resursa. No u posljednje se vrijeme sve više dovodi u pitanje sposobnost države da to užini, odnosno mnogi ekonomisti smatraju kako i država posluje uz značajne neuspjehe.


Literatura:

Maier, G., 1983. Princing Policy for Development Management. Baltimore: Johns Hopkins University Press.
McAuley, A., 1992. „Market Failure Versus State Failure: The Scope for Privatization in a Planned Economy“ in: F. Targetti. Privatization in Europe. Dartmouth: Brookfield.
Stiglitz, J. E., 1988. Economics of the Public Sector. New York: W.W. Norton Comp.
Wolf, C., 1990. Markets or Governments: Choosing between Imperfect Alternatives. Cambridge: MIT Press.


autorica: Marina Kesner-Škreb  
izvor: Financijska praksa, 1994, 18 (1), 55-57

 
 
 
Na vaše računalo pohranili smo kolačiće (cookies) kako bi vam pružili bolje korisničko iskustvo.
Smatra se da je korisnik pristupom na stranice www.ijf.hr dao svoju privolu na korištenje kolačića. Više informacija