Tražilica
 
 
Korisne informacije :: Pojmovnik javnih financija :: Teorija fiskalne politike
 
Lafferova krivulja

Jedna od ideja o kojoj se vodila velikih rasprava u SAD-u osamdesetih godina kada je u ekonomskoj politici Reaganovog doba prevladavala ekonomika ponude bila je vezana uz porezne stope i visinu poreznih prihoda državnog proračuna. Škola ekonomike ponude bila je uvjerena kako visoke granične porezne stope predstavljaju glavnog krivca za postojanje niske nacionalne štednje, malih investicija i recesije u SAD-u. Zagovornici ekonomike ponude, predvođeni Arthurom Lafferom, bili su uvjereni kako će smanjivanje graničnih poreznih stopa dovesti do poboljšanja ekonomskih prilika u SAD-u. Osnovni analitički instrument pomoću kojeg su oni uspjeli uvjeriti predsjednika Reagana u nužnost provedbe porezne reforme bila je krivulja koja je pokazivala odnos između poreznih stopa i poreznih prihoda. Ova je krivulja po svojem tvorcu i nazvana Lafferovom krivuljom i pod tim imenom zauzela je svoje mjesto u ekonomskoj teoriji.

Kako se vidi iz prikazane krivulje pri poreznoj stopi od nula posto i pri stopi od sto posto porezni su prihodi jednaki nuli. Porastom porezne stope rastu i porezni prihodi, no nakon neke točke porast porezne stope više ne puni dodatno i poreznu blagajnu već upravo obrnuto. Daljnjim porastom porezne stope nakon točke M opadaju i porezni prihodi. Naime, visoke porezne stope destimuliraju ljude da rade i da štede. Oni svoju gospodarsku aktivnost ili sele u područje neslužbenog gospodarstva, ili se pak odlučuju na više dokolice, a manje rada. Točka M predstavlja optimalnu poreznu stopu uz koju se ostvaruju maksimalni porezni prihodi. Povećanjem porezne stope iznad visine određene u točki M ljudi počinju manje raditi, a država ostvaruje i niže porezne prihode. Povećanjem porezne stope država nije dakle posegnula za prihvatljivom mjerom fiskalne politike: državni prihodi su manji, manji je radni napor, niže investicije i niži rast. Zadržala se recesija, i država nije uspjela potaknuti rast.

 

Ekonomisti ekonomike ponude smatrali su da se američko gospodarstvo nalazi nadesno od točke M, te su predsjedniku Reaganu predlagali da smanji porezne stope. Naime, ako se gospodarstvo nalazi nadesno od točke M, tada bi smanjivanjem porezne stope došlo do porasta poreznih prihoda. Dakle, sasvim suprotno od uvriježene veze kojom se tumači da pad porezne stope za sobom povlači i pad poreznih prihoda. Država se dakle ne mora bojati smanjivanja porezne stope. Ono bi dovelo do porasta poreznih prihoda, te do smanjenja proračunskog deficita. No istovremeno s povećanjem poreznih prihoda, smanjenje porezne stope dovelo bi do porasta radnog napora i do porasta štednje čime bi se i gospodarstvo izvelo na veću stopu rasta. Fiskalna mjera smanjenja porezne stope tako se činila izuzetno prihvatljivom. Ona je trebala poslužiti ostvarenju većeg broja gospodarskih ciljeva: povećanju poreznih prihoda i oživljavanju proizvodnje. Ovi su se ciljevi trebali ostvariti pomakom krivulje ponude, a mirovanjem krivulje potražnje, čime se trebao ostvariti veći rast gospodarstva, ali bez pratećeg povećanja cijena.

Ostali ekonomisti bili su uglavnom podozrivi prema ovakvom prijedlogu fiskalne politike za SAD. Oni su smatrali da ljudi nisu posebno osjetljivi na pomake poreznih stopa, te da na američko gospodarstvo utječu brojni drugi čimbenici. Neki su ekonomisti nakon empirijskih istraživanja pokazali da se točka maksimalnih poreznih prihoda nalazi mnogo više u desno od točke koju su predlagali ekonomisti ponude. Tako su oni tvrdili da se maksimalni porezni prihodi ostvaruju kod točke koja prikazuje poreznu stopu od 80 posto. Tek nakon te točke snižavanje porezne stope dovelo bi do porasta poreznih prihoda.

No bez obzira na sve kritike predsjednik Reagan ipak je prihvatio poreznu reformu kojom je snizio porezne stope u osamdesetim godinama. Nakon smanjivanja poreznih stopa 1981., 1984. i 1986. godine dohodak najbogatijih Amerikanaca oporezivan je po stopi od 28 posto, dok je većina građana bila oporezivana po stopi od 15 posto. Smatralo se da će se takvom politikom povećati ponuda kako rada, tako i kapitala i potaknuti oporavak američkog gospodarstva bez popratnih neželjenih nuspojava (bez većeg proračunskog deficita i većih cijena).

Međutim, praksa je demantirala Lafferovu krivulju. Empirija je pokazala da su se stope štednje nakon smanjivanja poreza smanjile. Porezni prihodi nisu se povećali već su se prema predviđanjima mnogih ekonomista zaista i smanjili što je između ostalog pridonijelo povećanju proračunskog deficita. Tako su se predviđanja ekonomista ponude pokazala pogrešnim. Snižavanje poreznih stopa nije dovelo do veće ponude rada, veće štednje i većih poreznih prihoda. Ekonomisti su smatrali da zagovornici ekonomike ponude preuveličavaju blagotvorne učinke smanjivanja poreznih stopa na poticaje za rad i štednju pojedinaca, te da zanemaruju neželjene nuspojave. To se prvenstveno odnosilo na povećanje agregatne potražnje koja potiče porast cijena. Osnovni prigovori bili su slijedeći:

  • smanjivanje poreznih stopa potaknut će možda pojedince da više rade, ali će ih svakako potaknuti da više troše. Osim veće ponude povećat će se tako i agregatna potražnja, te će učinak na proizvodnju i cijene biti kombinacija povećane ponude (rada i kapitala) i povećane potražnje (trošenja pojedinaca i poduzeća), a ne samo rezultat povećane ponude kako tvrde ekonomisti ekonomike ponude. U takvim uvjetima doći će ipak do povećanja cijena.
  • smanjivanje poreznih stopa povećat će investicije poduzetnika. No ponekad može proći i više godina dokle se kapaciteti doista povećaju. Troškovi nabave opreme dolaze mnogo prije povećanja kapaciteta. Tako snižavanje poreznih stopa prvo djeluje na povećanje agregatne potražnje, a tek u dugom roku dolazi do povećanja ponude.
  • smanjivanje poreznih stopa trebalo bi dovesti do većeg radnog napora i veće štednje. Ali, ovaj se poticaj odnosi na one koji su zaposleni. Njih će smanjenje poreznih stopa upućivati na takvo ponašanje. Oni koji su u tržišnoj utakmici bili lošije sreće pa su nezaposleni kako niti ne plaćaju porez, tako niti smanjenje poreznih stopa neće utjecati na promjenu njihova ponašanja. Zato se ekonomici ponude i prigovara da širi ekonomske nejednakosti.
  • snižavanje stopa poreza nije povećalo porezne prihode. Upravo obrnuto - porezni su prihodi opali, a proračunski se deficit povećao. Pad poreznih stopa nije prtio i potreban porast porezne osnovice koji bi osigurao porast poreznih prihoda. Dakle, ljudi na pad poreznih stopa nisu odgovorili povećanim radnim naporom. Zato pad poreznih stopa ne jamči da će ljudi više raditi.

Tako su i praksa i teorija opovrgnule postojanje Lafferove krivulje, te je ona izašla iz mode u primjeni fiskalne politike, a ubrzo je napustila i ekonomske udžbenike.


Literatura:

Barro, R. J., 1987. Macroeconomics. New York: John Wiley & Sons.
Baumol, W. J. and Blinder, S. A., 1991. Economics - Principles and Policy. New York: Harcourt Brace Jovanovich.
Dorbusch, R. Fisher, S., 1987. Macroeconomics. London: McGraw-Hill.
Rosen, H. S., 1988. Public Finance. Illinois: Irwin.
Samuelson, P. A. and Nordhaus, W. D., 1992. Economics. New York: McGraw Hill.
 

autorica: Marina Kesner-Škreb  
izvor: Financijska praksa, 1996, 20 (5-6), 585-587

 
 
 
Na vaše računalo pohranili smo kolačiće (cookies) kako bi vam pružili bolje korisničko iskustvo.
Smatra se da je korisnik pristupom na stranice www.ijf.hr dao svoju privolu na korištenje kolačića. Više informacija