Tražilica
 
 
Korisne informacije :: Pojmovnik javnih financija :: Proračun
 
javni ili državni dug

Javni ili državni dug čine iznosi koje je država pozajmljivala kako bi financirala prošle deficite. Često se upotrebljava riječ "dug", a pri tom se misli na "deficit". Razlika između ta dva pojma može se jednostavno objasniti: ako su državni rashodi veći od državnih prihoda, proračun iskazuje deficit koji se mora financirati pozajmljivanjem. Iznos deficita povećava dug i samo ga suficit može smanjiti.

Deficitarno financiranje putem javnog duga znači prodaju vrijednosnih papira uz obvezu otplaćivanja kroz određeni broj godina kamata, a na kraju obično i otplatu glavnice. prilikom kupoprodaje vrijednosnih papira nema prisile, već se ona odvija dobrovoljno, država se na tržištu kapitala natječe s ostalim zajmoprimateljima i pri tome plaća traženu kamatu.

Javni dug države koji posjeduju domaći vjerovnici jest unutarnji javni dug čija otplata predstavlja preraspodjelu kupovne moći od poreznih obveznika onima koji su u prošlosti bili kreditori državnog duga.

Kada se država zadužuje u inozemstvu, govorimo o vanjskom javnom dugu. Pri njegovom otplaćivanju sredstava izlaze iz zemlje, raste trgovinski deficit, te opsluživanje može imati ozbiljne posljedice na stvarni gubitak proizvodnih mogućnosti zemlje dužnika. Važno je utvrditi stvarnu vrijednost javnog duga i njegovu strukturu. Veličina javnog duga iskazuje se udjelom javnog duga i kamata u društvenom proizvodu. Suvremene financije bilježe porast javnog duga u odnosu na društveni proizvod.

Struktura javnog duga može se podijeliti na vrijednosne papire kojima se trguje i na one kojima se ne trguje jer su u vlasništvu samo prvoga kupca - državnih agencija i fondova (primjer štedne obveznice kao glavnog instrumenta financiranja ud rugom svjetskom radu Sjedinjenih Američkih Država). Slobodno se trguje kratkoročnim zapisima, srednjoročnim i dugoročnim obveznicama koji se razliku po dospijeću od 12 mjeseci pa do 40 godina. No, većina javnog duga je u državnim obveznicama koje imaju godišnji otplatni kupon i otkupljuju se po nominalnoj vrijednosti na dan dospijeća.

Na razvijenom i stabilnom financijskom tržištu opća razina kamatnih stopa ovisi o ponudi i potražnji kapitala. Kad se na tržištu pojave poremećaji cijene variraju te se javlja potreba za djelovanjem države putem monetarne i fiskalne politike. Fiskalna politika teži za nižim kamatnim stopama, a monetarna politika za višim, no i to samo do granice koja ne usporava ekonomski rast. Za upravljanje javnim dugom najbolje bi bilo na tržište pustiti vrijednosne papire uz najniži trošak po dospijeću, što je u praksi nemoguće postići. Stoga se prilikom izdavanja vrijednosnih papira predviđaju očekivane promjene kamatnih stopa u budućnosti. Ako se očekuje porast kamatnih stopa, izdat će se dugoročne obveznice, a ako se očekuje pad kamatnih stopa, kratkoročne. Jednom ugovorena kamata ne može se mijenjati.

Kombinacijom popustljive fiskalne politike i restriktivne monetarne politike podići će se razina kamatnih stopa i povećati dotok financijskog kapitala, a restriktivna fiskalna i popustljiva monetarna politika smanjit će kamatne stope i usporiti priliv financijskog kapitala.

Dobro uravnotežen javni dug znači takvu usklađenost rokova dospijeća koji ne vode privredu u nelikvidnost i inflaciju. Pravilo je da je u inflaciji prihvatljiviji kratkoročni dug jer dugoročno zaduživanje znači pozajmljivanje po višim nominalnim kamatnim stopama i treba ga izbjegavati. Zbog djelovanja inflacije može doći do otpisa javnog duga što se može spriječiti indeksiranjem duga koji štiti nominalnu vrijednost od obezvređivanja.

Udio vlasništva nad javnim dugom utječe na strukturu likvidnosti. Javni dug može biti u vlasništvu domaćih ili stranih vjerovnika, državnih agencija, fondova, centralne banke, banaka, osiguravajućih društava, poduzeća, građana. Tako, na primjer, operacije centralne banke mogu utjecati na reguliranje novčane mase u opticaju: prodajom obveznica smanjuje se količina novca, a kupnjom se povećava.

Ekonomske posljedice javnog duga mogu biti kratkoročne i dugoročne. U literaturi je poznat pojam "istiskivanje" (crowding out). Povećana državna potrošnja roba i usluga istiskuje investicije. U kojoj će mjeri doći do istiskivanja, ovisi o financijskim tržištima i monetarnoj politici. Deficitno financiranje nužno ne smanjuje investicije, do njihova smanjenja doći će samo zbog neusklađenosti fiskalne ekspanzije i restriktivne monetarne politike koja ne dozvoljava porast ponude novca uz porast potražnje.

Javni dug dugoročno djeluje na akumulaciju i potrošnju budućih naraštaja jer teret opsluživanja duga smanjuje mogućnost potrošnje naroda/stanovništva. Unutrašnji javni dug zahtijeva plaćanje kamata vlasnicima obveznica i u tu se svrhu nameću porezi koji smanjuju sklonost investiranju.

Veliki javni dug smanjuje gospodarski rast jer umjesto akumulacije privatnog kapitala dolazi do akumulacije državnog duga. U trenutku prodaje državnih obveznica premješta se štednja stanovništva koja umjesto da se ulaže u kuće, dionice ili obveznice poduzeća, odlazi u državne obveznice. Na taj način javni dug djeluje na smanjenje proizvodnje, plaća i dohotka.

U suvremenim financijama kojima je svojstven porast javnog duga, politika javnog duga postala je važan instrument utjecaja ekonomske politike. Dok fiskalna i monetarna politika ostvaruju svoj utjecaj politikom javnih prihoda i rashoda, odnosno promjenama razine novčanog opticaja, tehnika politike javnog duga sastoji se u promjenama strukture javnog duga u pogledu dospijeća i vlasništva.

Upravljanje javnim dugom svodi se na izmjenu stare emisije novom, potrebna se sredstva dobivaju stvaranjem novih obveza, dug se refundira. Povijest javnog duga poznaje vječne vrijednosne papire bez utvrđenog roka dospijeća koji su se mogli povući kad je država ocijenila da može platiti tržišnu cijenu (Engleska u 19. st.), ili pak otpis/odbijanje plaćanja duga koji je uslijedio u europskim zemljama nakon drugog svjetskog rata.

Svjetsko tržište vrijednosnih papira krajem 20. stoljeća razvilo se toliko da su se složene tehnike koje su zahtijevale točnu procjenu prihoda na tržištu, toliko pojednostavile da se odvijaju putem aukcija.

Javni se dug može opsluživati na tri načina: fiskalnom politikom, tj. oporezivanjem gdje teret pada na potrošnju i opterećuje sadašnji naraštaj; domaćim pozajmljivanjem gdje teret pada na novčanu akumulaciju i opterećuje budući naraštaj ili pozajmljivanjem u inozemstvu; te "tiskanjem" novca što predstavlja monetizaciju duga. O izboru financiranja ovisi i kakve će biti posljedice uslijed povećanja poreza, zaduživanja države ili dodatnog monetarnog rasta.

Što je veći stupanj zaduženosti to je potreban veći budžetski suficit koji se može postići povećanjem budžetskih prihoda ili smanjenjem rashoda i subvencija. Državni proračun mora biti solventan, a to ovisi o visini ukupnih raspoloživih prihoda države, visini javne potrošnje i visini javnog duga.


Literatura:

---, 1987. The New Palgrave: A Dictionary of Economic, vol. 1. London: The MacMillan Press.
Eisner, R., 1986. How Real is the Federal Deficit? New York: The Free Press.
Hyman, D., 1990. Public Finance. Chicago: The Dryden Press.
Musgrave, R. and Musgrave, P., 1993. Javne financije u teoriji i praksi. Zagreb: Institut za javne financije.
Samuelson, P. A., 1992. Ekonomija. Zagreb: Mate.


autorica: Marina Ralašić  
izvor: Financijska praksa, 1993, 17 (4), 381-383

 
 
 
Na vaše računalo pohranili smo kolačiće (cookies) kako bi vam pružili bolje korisničko iskustvo.
Smatra se da je korisnik pristupom na stranice www.ijf.hr dao svoju privolu na korištenje kolačića. Više informacija