Tražilica
 
 
Korisne informacije :: Pojmovnik javnih financija :: Proračun
 
financiranje javnog duga

Javni dug jedna je od ključnih ekonomskih varijabli pri određivanju svake gospodarske politike. On je bio posebno zanimljiv tijekom osamdesetih godina u Americi kad je nakon Reaganovog smanjenja poreza udio javnog duga u bruto nacionalnom proizvodu udvostručio svoju vrijednost u odnosu na sedamdesete godine. U to se vrijeme razvila prilično široka teorijska rasprava oko način njegova financiranja i utjecaja na ukupno gospodarstvo.

Međutim, prije prikaza ove rasprave nužno je odrediti javni dug i utvrditi njegovu vezu s proračunskim deficitom. Javni dug ili državni dug predstavlja ukupnu zaduženost države koju ona bilježi prema svojim domaćim ili inozemnim vjerovnicima u određenom trenutku. Proračunski deficit pak predstavlja višak državnih rashoda nad državnim prihodima u određenom razdoblju, najčešće godini dana. Tako je proračunski deficit tijek, a javni dug je fond, odnosno stanje zaduženosti države u jednom trenutku. Javni dug zapravo predstavlja kumulirani proračunski deficit jer država povećava javni dug kada njezin proračun bilježi deficite. Proračunski suficit pak smanjuje javni dug.

Država može financirati javni dug, odnosno vraćati glavnicu i pripadajuće kamate, tako da izdaje obveznice, povećava poreze ili prodaje svoju imovinu. Posebno je zanimljivo objasniti na koji se način financira javni dug obveznicama i koji utjecaj ono ima na gospodarska kretanja.

Državna riznica predstavlja odjel ministarstva financija (a u nekim zemljama i samostalno tijelo u okviru države) koja prikuplja sredstva državnog proračuna i vrši plaćanja za državu. Državna riznica drži državni novac na računu kod središnje banke i tim novcem samostalno upravlja. Država vrši svoja plaćanja tako da izda ček koji glasi na središnju banku. Ako su sredstva na računu nedostatna za pokriće čeka, državna riznica mora novac posuditi. Ovakav postupak posuđivanja novca od strane državne riznice naziva se izdavanjem duga (eng. debt issuing). Državna riznica može novac posuditi od građana ili od središnje banke.

Državna riznica financira javni dug posuđivanjem od stanovništva tako da izdaje obveznice koje kupuju pojedinci, poslovne banke ili drugi financijski posrednici. Novac prikupljen prodajom državnih obveznica slijeva se na račun državne riznice koji se nalazi na računu u središnjoj banci. Državna riznica sada može izvršiti svoju obvezu plaćanja nekog državnog troška.

Državna riznice može novac posuditi kod središnje banke, tako da središnja banka kupi državne obveznice. Prodaja obveznica državne riznice središnjoj banci naziva se monetizacijom duga, jer središnja banka, da bi kupila državne obveznice, mora kreirati novac.

No zašto bi središnja banka pristala da kao samostalna monetarna vlast, nezavisna od države, kupuje državne obveznice i državi pomaže da financira javni dug? U tržišnim gospodarstvima s naglašenom samostalnosti središnje banke jedno od glavnih objašnjenja nalazi se u politici kamatne stope koju provodi središnja banka. Naime, deficitarno državno trošenje podiže agregatnu potražnju, te uz istu razinu ponude dolazi do porasta cijena koji pak stvara dodatni pritisak na potražnju za novcem koja bez promjene ponude novca od strane središnje banke podiže kamatne stope. Ako središnja banka ne želi doći do porasta kamatnih stopa, ona će prihvatiti ekspanzivnu monetarnu politiku, tj. povećati ponudu novca. Ekspanzivna monetarna politika obično se provodi tako da središnja banka na otvorenom tržištu (eng. open-market operations), tj. na sekundarnom tržištu vrijednosnih papira kupuje državne obveznice. Kupnja državnih obveznica na otvorenom tržištu tj. kupnja državnih obveznika koje su već u posjedu pojedinaca, banaka ili drugih financijskih posrednika predstavlja posrednu vezu između središnje banke i državne riznice. U praksi rijetku državna riznica prodaje svoje obveznice izravno središnjoj banci. kupujući državne obveznice na otvorenom tržištu, središnja banka dodaje na račune poslovnih banaka svjež novac koji se dalje kreditnom multiplikacijom umnožava. Zato se kupnja državnih obveznica od strane središnje banke naziva monetizacijom duga. Središnja ja banka prišla kupnji državnih obveznika, i tako monetizirala javni dug. No u tom je postupku slijedila isključivo svoj motiv zadržavanja kamatnih stopa na određenoj razini. Tako je strah od porasta kamatnih stopa koji obično prati deficitarno državno trošenje, ponukao središnju banku da kupi državne obveznice i pomogne državi u financiranju javnoga duga.

Rasprave oko financiranja javnog duga koje još i danas traju, potaknuo je pred dvadesetak godina profesor Robert Barro s Harvardskog sveučilišta svojim poznatim Ricardovim teoremom jednakosti. Ricardovim teoremom jednakosti predstavlja neoklasični pristup fiskalnoj politici i javnom dugu koji je prvi u svojim radovima spominjao i zatim odbacio David Ricardo, da bi ga 1974. godine u svojem poznatom članku "Are Government Bonds Net Wealth?" (objavljen u časopisu Journal of Political Economy, studeni 1974., vol. 82, str. 1095-1117) opet oživio profesor Robert Barro. Osnovni je doprinos Barroa što je u obliku teorema pokazao da je po gospodarska kretanja svejedno financira li se javni dug oporezivanjem ili izdavanjem državnih obveznica. Domaćinstva za koja se smatra da se racionalno ponašaju, izdavanje državnih obveznica povezat će se s nužnošću porasta poreza u budućnosti. Domaćinstva, naime, znaju da država mora u budućnosti iskupiti svoje obveznice zajedno s pripadajućim kamatama, a to ona može učiniti samo povećanjem poreza. Zato ono što su "dobili" a nije se uvelo dodatno oporezivanje domaćinstva, sada štede da bi mogla platiti buduće poreza. Dakle, povećani raspoloživi dohodak će se rasporediti na štednju, a ne na potrošnju čime se razina agregatne potražnje ostati nepromijenjena, baš kao i dohodak gospodarstva. Tako, suprotno keynesijanskom mišljenju, smanjeni porezi (odnosno oni se ne povećavaju) neće utjecati na porast potrošnje i preko multiplikatora na porast dohotka, već će porasti štednja. Vodeći računa o permanentnom dohotku i znajući da će niži porezi danas značiti više poreze u budućnosti, domaćinstva povećavaju svoju štednju kako bi mogla platiti buduće poreze. Barro također smatra da pojedinci u soje odlučivanju uključuju razmišljanje o dugom roku, te da brinu za dobrobit svojih potomaka. Roditelji neće smanjenje poreza smatrati povećanjem svojeg vlastitog bogatstva, već će štedjeti kako bi njihova djeca i unuci mogla platiti povećane poreze u budućnosti. Povećano državno trošenje obično povećava agregatnu potražnju koja podiže kamatne stope, čime se istiskuju privatne investicije (engl. crowding-out). No, Barro tvrdi kako prema njegovu teoremu nema povećanja agregatne potražnju, pa tako nema niti istiskivanja privatnih investicija.

Mnogi ekonomisti se ne slažu s Ricardovim teoremom jednakosti, te smatraju da domaćinstva ipak troše većinu sredstava koja su ima ostala na raspolaganju smanjenjem poreza. Tako neuvođenje poreza ima utjecaja na makroekonomska kretanja, tj. na porast agregatne potrošnje i razine dohotka. no istraživanja o neutralnosti javnog duga otežana su zbog činjenice da su proračunski deficit, privatne investicije i kamatne stope pod utjecajem različitih varijabli, a primjena kontroliranog eksperimenta u ekonomiji je nemoguća. No, čini se da smanjivanje poreznih stopa u razdoblju 1981-1984. godine koje je proveo predsjednik Reagan ipak predstavlja osnovu za određena uopćavanja. Naime, smanjivanjem poreza Amerikanci su prema Ricardovom teoremu jednakosti trebali uštedjeti kako bi platili buduće poreze koje će država morati u budućnosti povećati da bi isplatila javni dug. no, veći raspoloživi dohodak Amerikanci su ipak potrošili, pa je poslije 1981. godine došlo do pada stopa privatne štednje. no, ovaj argument pristaše profesora Barroa ipak ne smatraju dovoljnim, pa diskusije oko utjecaja koji financiranje javnog duga ima na gospodarska kretanja još nisu završene.


Literatura:

Barro, R., 1974. „Are Government Bonds Net Wealth?“ Journal of Political Economy, 82 (11), 1095-1117.
Dornbusch, R. and Fisher, S., 1990. Macroeconomics. New York: McGraw Hill.
Škreb, M. i Žigić, K., 1991. „Modeli fiskalne politike i budžetski deficit u makroekonomskoj politici Hrvatske“ u: M. Crkvenac. Tržišna ekonomska politika Hrvatske. Zagreb: Ekonomski fakultet.


autorica: Marina Kesner-Škreb  
izvor: Financijska praksa, 1994, 18 (6), 669-671

 
 
 
Naše stranice koriste kolačiće kako bi Vam omogućili najbolje korisničko iskustvo.
Prihvaćam kolačiće     Postavke kolačića