Tražilica
 
 
Korisne informacije :: Pojmovnik javnih financija :: Porezi na potrošnju
 
trošarine

Na potrošnju određenih proizvoda kao što su alkohol, cigarete ili benzin često se uz uobičajeni opći porez na promet ili PDV nameće i jedan dodatni porez koji se naziva trošarinom, akcizom ili posebnim porezom. Opredijelit ćemo se za naziv trošarine, iako se u hrvatskom zakonodavstvu koristi pojam poseban porez. Česte su polemike oko naziva ovog pojma, pa je i danas u našoj praksi uobičajena uporaba različitog nazivlja za ovaj porezni oblik. Odlučili smo se za pojam trošarina jer je kratak i nije tuđica, a upućuje da se radi o porezu na potrošnju određenih proizvoda.

Valja odgovoriti na pitanje, koje osobine imaju dobra na koja se nameću trošarine, i s kojim se ciljem baš njih dodatno opterećuje još jednim poreznim oblikom. Dobra na koja se nameću trošarine obično imaju jednu ili više od sljedećih osobina: prvo, njihovu proizvodnju i prodaju država može kontrolirati; drugo, te proizvode obilježava relativno visoka cjenovno neelastična potražnja; treće, dohodovna elastičnost potražnje za tim proizvodima veća je od jedinice, tako da se radi o luksuznim dobrima; i četvrto, država smatra da je njihova potrošnja nekorisna za pojedinca, ili da stvara negativne vanjske učinke.

No valja pobliže obrazložiti zašto se na proizvode s ovim obilježjima nameću povrh uobičajenog poreza na promet i trošarine. One se mogu nametnuti kako bi se ostvarili neki od ovih ciljeva:

1. Trošarine se mogu uvesti kako bi se u porezni sustav uvela progresivnost. U porezni sustav unosi se progresivnost kada se oporezuju neki luksuzni proizvodi koje uglavnom troše pojedinci s visokim dohocima. U slučajevima kada je teško primjenjivati progresivan porez na dohodak, kao što je to primjerice u zemljama u razvoju, trošarine na luksuzne proizvode predstavljaju dobar način progresivnog raspoređivanja poreznog tereta.

Međutim, postoje problemi pri korištenju neizravnih poreza kao što su trošarine u svrhu uvođenja progresivnosti u porezni sustav. Naime, potrebno je jasno definirati koji proizvodi imaju obilježja luksuznih proizvoda, odrediti kolika je cjenovna elastičnost potražnje za tim proizvodima, te postoje li supstitutivni proizvodi. Ukoliko je cjenovna elastičnost potražnje velika, pa uvođenjem trošarina potražnja za tim proizvodima opadne ili se usmjeri na supstitutivne proizvode, neće biti ostvaren cilj povećanja progresivnosti poreznog sustava. Definiranje luksuznih dobara za poreznu administraciju također nameće niz pitanja praktične naravi. Ponekad je, naime, veoma teško jednoznačno odrediti kada neki predmet postaje luksuzom.

2. Istodobno, ponekad se trošarine uvode u slučajevima kada je administrativno teško primjenjivati složenije porezne oblike. Tako, na primjer, u zemljama u razvoju kada postoji mali broj proizvodnih jedinica, ubiranje trošarina može biti jednostavnije za primjenu od uporabe složene sheme progresivnog poreza na dohodak. Obilježje trošarina jest da one predstavljaju izdašan prihod za državni proračun. Uz to, one su jednostavne za ubiranje, iziskuju male administrativne troškove, i ne pružaju mnogo prilika za poreznu evaziju. Obično se nameću na proizvode velikog opsega prodaje, a proizvode ih mali broj proizvođača, imaju neelastičnu cjenovnu potražnju, jednostavno se definiraju, te na tržištu ne postoje njihove zamjene. Sve to doprinosi sigurnom slijevanju poreznih prihoda u državni proračun.

3. Trošarine se mogu uvesti da bi se obeshrabrila potrošnja nekih proizvoda. To se posebno odnosi na alkoholna pića, cigarete i duhan. Iako takve trošarine imaju obilježja regresivnosti, tj. relativno više opterećuju domaćinstva s niskim dohodcima, njihova je primjena opravdana jer se uglavnom radi o proizvodima čija se potrošnja smatra nezdravom ili nemoralnom. Država se u tim slučajevima smatra pozvanom da se upliće u izbor pojedinca, smatrajući da ona mora voditi računa o njegovu zdravlju ili moralu, te da pojedinci, posebno mladi nisu u potpunosti svjesni zdravstvenih opasnosti koje donosi pušenje cigareta i pijenje alkohola.

Trošarine na potrošnju takvih proizvoda mogu se promatrati i sa stanovišta negativnih vanjskih učinaka. Pušenje i alkoholizam stvaraju velike troškove u zdravstvu, pa se trošarine mogu promatrati kao način da se internaliziraju ovi troškovi. Čak i kada, recimo, trošak liječenja raka pluća u cijelosti snosi sam bolesnik, rak koji nastaje zbog sekundarnog pušenja predstavlja jasan negativan vanjski trošak. Trošarina tada posta­je izvor sredstava za pokrivanje tih troškova u zdravstvu koji nastaju kao rezultat negativnog vanjskog učinka pušenja ili alkoholizma.

Trošarine, međutim, ne moraju pred­stavljati posebno uspješan način smanjivanja ovisnosti. Potrošnja ovih proizvoda doista će se smanjiti samo ako je potražnja cjenovno elastična. Kako je potražnja za cigaretama i alkoholom relativno cjenovno neelastična, tako trošarine i ne moraju imati veliki učinak na smanjivanje njihove potrošnje. To dokazuju i relativno veliki iznosi poreznih prihoda koji se ubiru iz ovih izvora u gotovo svim zemljama. No to je upravo i razlog zašto ovako izdašan porez posebno vole poreznici. Uz valjani i moralno lagano prihvatljiv razlog, ubire se prilično velik porezni prihod. Novija istraživanja pokazuju da visoke trošarine na cigarete, iako malo utječu na pušenje u odraslih, bitno smanjuju pušenje kod mladih. To na dulji rok može dovesti do općeg smanjivanja pušenja cigareta.

4. Trošarine se mogu koristiti i za ublažavanje zagađenja. Tako ako se nametnu na neke proizvodne ili potrošne aktivnosti zapravo predstavljaju internalizaciju negativnih vanjskih učinaka. Na taj se način trošarine mogu upotrijebiti da bi se ispravljala neučinkovita upotreba resursa. Trošarina na benzin ili vozila može se promatrati s toga stanovišta. Vozila proizvode negativne vanjske učinke jer zagađuju zrak i vodu proizvodeći buku i stvarajući prometna začepljenja. Trošarina služi za pokriće troškova ublažavanja tih zagađenja.

Trošarina na benzin ili na vozila može se promatrati i kao oblik naknade za učinjenu uslugu. Tako se trošarina na benzin može smatrati aproksimacijom naknade za korištenje cesta. Iz tako prikupljenog novca održavaju se ceste pa putnici imaju bolju prijevoznu uslugu.

U Hrvatskoj su trošarine kao poseban oblik poreza na promet uvedene u sklopu sveobuhvatne porezne reforme koja je započela 1993. godine donošenjem Zakona o porezu na dohodak i Zakona o porezu na dobit. Tako je 1993. godine prvo uvedena trošarina na kavu, a sredinom 1994. uvedene su i trošarine na ostalih šest proizvoda: naftne derivate, duhanske prerađevine, pivo, alkohol, bezalkoholna pića i automobile. Naknadno su trošarine proširene i na ostala motorna vozila, plovila i zrakoplove, te su izjednačene trošarine na domaće i uvozne proizvode. Krajem 1999. godine uvedena je i trošarina na luksuzne proizvode u koje se ubrajaju nakit, satovi, odjeća i obuća od kože reptila, oružje, te krzna. Iako su stope trošarina u početku bile različite za domaće i uvozne proizvode, one se danas ubiru po jednakim stopama kod domaćih proizvođača i kod uvoznika. Trošarinama se prosječno prikuplja oko 15 posto ukupnih poreznih prihoda hrvatskog državnog proračuna.


Literatura

McCarten, W. and Stotsky, J., 1995. Tax Policy Handbook. Washington: International Monetary Fund.
Ministarstvo financija, 1999. Godi­šnje izvješće za 1998. godinu. Zagreb: Ministarstvo financija.
Musgrave, R. i Musgrave, P., 1993. Javne financije u teoriji i praksi. Zagreb: Institut za javne financije.
---, 1997. „Posebni porezi“. Porezni vjesnik, 5 (10-11 b).


autorica: Marina Kesner-Škreb  
izvor: Financijska praksa, 1999, 23 (6), 765-767

 
 
 
Na vaše računalo pohranili smo kolačiće (cookies) kako bi vam pružili bolje korisničko iskustvo.
Smatra se da je korisnik pristupom na stranice www.ijf.hr dao svoju privolu na korištenje kolačića. Više informacija