Tražilica
 
 
Korisne informacije :: Pojmovnik javnih financija :: Paralelna ekonomija
 
siva ekonomija

U ekonomskim se raspravama sve više govori o velikim razmjerima sivog gospodarstva koje postoji u gotovo svim zemljama bez obzira na stupanj gospodarskog razvoja, društveno uređenje, ili pak vladajuće socijalno i religiozno okruženje. Posebno se smatra kako se u državama u tranziciji, koje napuštaju državni oblik vlasništva i u kojima se stvara veliki broj novih privatnih poduzeća kojih je poslovanje veoma teško kontrolirati, snažno razvija sivo gospodarstvo. No sivo gospodarstvo javlja se u svim zemljama svijeta, nerazvijenim i razvijenim. Procjene govore kako je u Kanadi u različitim razdobljima sivo gospodarstvo iznosilo između 5 do 20 posto bruto nacionalnog proizvoda (BNP), u Italiji od 10 do 20 posto, u Norveškoj i Velikoj Britaniji od 3 do 7 posto, u Švedskoj 4 do 13 posto, u Sjedinjenim Američkim Državama 16 do 22 posto, a u Indiji od 9 sve do 49 posto (Tanzi, 1982). U posljednje se vrijeme sve češće javljaju različite procjene koje ukazuju da sivo gospodarstvo u Hrvatskoj čini oko 20 posto BNP-a, te da u posljednjim godinama snažno raste.

Sivo gospodarstvo obuhvaća vrlo različite djelatnosti koje se pružaju od gotovo legalnih transakcija, pa sve do potpuno kriminalnih djela. Osim naziva sivo gospodarstvo koriste se i drugi nazivi, neslužbeno gospodarstvo, neformalno gospodarstvo, paralelno gospodarstvo, rad na crno i slično. Pod tim pojmovima obično se u najširem smislu misli na one aktivnosti koje se iz različitih razloga odvijaju izvan okvira službenog gospodarstva. No jednako tako kako je broj naziva koji označavaju fenomen skrivene gospodarske aktivnosti velik, tako je velik i broj njezinih definicija. Budući da je teško dati jednu formalnu definiciju sivog gospodarstva, prikazat ćemo različite definicije kojima se služe pojedini autori.

Thomas (1992) smatra kako sivo gospodarstvo čine aktivnosti koje nisu evidentirane u sustavu nacionalne statistike. Takve aktivnosti odvijaju se u četiri različita sektora proizvodnje: u domaćinstvima, u neformalnom sektoru u iregularnom sektoru i u kriminalnom sektoru. U domaćinstvima obično se radi o proizvodnji i potrošnji dobara i usluga koja se ne iznose na tržište, pa je i njihova cijena nepoznata. Takve aktivnosti bez cijene, kao što je na primjer rad domaćica, vrlo je teško vrednovati i tako uvrstiti u veličinu nacionalnog dohotka. Pod neformalnim sektorom autor misli na proizvodnju u malim kućnim radionicama, a njihovi se proizvodi prodaju na ulici. Radi se o proizvodnji legalnih dobara i usluga, a kod te proizvodnje i prodaje nije došlo do kršenja zakona. Ovi proizvodi imaju cijenu i stoga nema razloga da ne budu uključeni u državnu statistiku. Zbog male veličine, i u mnogim zemljama velikog broja, državna ih statistika namjerno zanemaruje. Iregularni sektor obuhvaća dobra i usluge čija je proizvodnja potpuno legalna, no u proizvodi i/ili prodaji dolazi do nekih nelegalnosti, kao što je utaja poreza, nepoštivanje zakonskih odredbi što se odnose na minimalne nadnice, zaštitu na radu ili socijalnu zaštitu. Dok se u iregularnom sektoru radi o legalnim dobrima i uslugama, u kriminalnom sektoru radi se o zabranjenim dobrima i uslugama, kao što su krađe, droge i prostitucija.

Za razliku od Thomasa, Tanzi (1983) sivo gospodarstvo definira ili kao ukupno zarađeni dohodak koji nije prijavljen poreznim vlastima, ili kao ukupan dohodak koji nije uključen u nacionalne društvene račune. Ne mora postojati uska veza između dvije strane ove definicije; neka se djelatnost ne mora prijaviti poreznim vlastima ali je ipak obuhvaćena državnom statistikom, i obrnuto, mogu postojati slučajevi kada neke djelatnosti dolaze pod kontrolu poreznih vlasti, ali nisu obuhvaćene državnom statistikom. To naravno ovisi o mjeri u kojoj se državna statistika zasniva na podacima koji dolaze iz porezne uprave.

Feige (1990) pri definiranju sivog gospodarstva koristi se klasifikacijom zasnovanom na kriteriju prema kojem sivo gospodarstvo predstavlja nepoštivanje institucionalnih pravila u određenim oblicima gospodarske aktivnosti. Tako u njegovu sustavu pod skupnim imenom sivo gospodarstvo (ili kako on kaže podzemno gospodarstvo) nalazimo četiri različita oblika: ilegalno, neprijavljeno, neregistrirano i neformalno gospodarstvo. Ilegalno gospodarstvo obuhvaća proizvodnju i distribuciju zakonom zabranjenih dobara i usluga, kao što je trgovanje drogama, prostitucija, ilegalno kockanje. Neprijavljeno gospodarstvo predstavlja one akcije kojima se izbjegavaju utvrđena fiskalna pravila sadržana u poreznim zakonima. Iznos dohotka koji su porezni obveznici trebali prijaviti poreznim vlastima, ali to nisu učinili predstavlja mjeru ovog oblika sivog gospodarstva. Neregistrirano gospodarstvo predstavlja one gospodarske aktivnosti koje su trebale biti prijavljene službenoj statistici, ali njihovi nositelji to nisu učinili. Mjera ove veličine jest iznos dohotka koji nije registriran u okviru društvenog računovodstva. Neformalno gospodarstvo obuhvaća djelatnosti kojima se umanjuju troškovi poduzeća i krše administrativna pravila kojima se reguliraju prava vlasništva, ugovori o radu, ugovori o kreditu, licencna prava i sustav socijalne sigurnosti.

Neki drugi autori (Portes, Castells i Benton, 1989) razlikuju sivo gospodarstvo prema ciljevima koji se skrivanjem gospodarske aktivnosti postižu. Tako se razlikuju, prvo, aktivnosti koje pomažu preživljavanju pojedinca ili domaćinstava, kao što je radu “u fušu” ili prodaja robe na tržnicama. Drugo, sivo gospodarstvo može služiti povećanju fleksibilnosti poduzeća i smanjenju troškova rada tako da se zapošljavaju radnici “na crno”, ili da se daju poslovi vanjskim neformalnim poduzetnicima. Treće, cilj sivog gospodarstva može biti povećanje akumulacije kapitala stvaranjem mreže poduzeća koja udružuju svoje napore da bi smanjila troškove poslovanja.

Jednako kako je teško definirati sivo gospodarstvo, tako je teško i izmjeriti njegovu pravu veličinu. Veliki rasponi u kojima se kreće sivo gospodarstvo u pojedinim zemljama koje u svojim procjenama navodi Tanzi, jasno ukazuju na teškoće što proizlaze iz nejasnog određenja i evazivnosti same pojave. Iako se autori spore oko jasne i nedvosmislene definicije sivog gospodarstva i njegove prave veličine, većina njih se slaže kako sivo gospodarstvo ima presudan utjecaj na ukupna gospodarska kretanja. Osim što u nekim razdobljima može služiti kao ublaživač u socijalnoj sferi, te kao dinamičan sektor poticati rast gospodarstva, dotle u dužem roku ono putem nužnog povećanja graničnih poreznih stopa pojačava poreznu presiju i ugrožava rast. Sivo gospodarstvo dodatno iskrivljuje službenu statistiku i time dovodi u pitanje ispravnost vođenja ekonomske politike koja se zasniva na takvim netočnim statističkim podacima.


Literatura:

Feige, E. L., 1990. „Defining and Estimating Underground and Informal Economies: The New Institutional Economics Approach“. World Development, 18 (7), 989-1002.
Portes, A., Castells, M. and Benton, L. A., 1989. The Informal Economy. Baltimore ; London: The Johns Hopkins Univeristy Press.
Tanzi, V., 1982. The Underground Economy in the United States and Abroad. New York: Lexington books.
Tanzi, V., 1983. „The Underground Economy“. Finance and Development (December), 10-13.
Thomas, J. J., 1992. Informal Economic Activity. Ann Arbor: The University of Michigan Press.


autorica: Marina Kesner-Škreb  
izvor: Financijska praksa, 1994, 20 (3), 373-375

 
 
 
Na vaše računalo pohranili smo kolačiće (cookies) kako bi vam pružili bolje korisničko iskustvo.
Smatra se da je korisnik pristupom na stranice www.ijf.hr dao svoju privolu na korištenje kolačića. Više informacija