Tražilica
 
 
Korisne informacije :: Pojmovnik javnih financija :: Oporezivanje
 
načela oporezivanja

Poželjan porezni sustav neke države zasniva se na četiri važna načela: ekonomska učinkovitost, pravednost, jednostavnost i provedivost, te elastičnost i izdašnost. Ipak gotovo svakoj državi teško polazi za rukom izgraditi porezni sustav koji istovremeno u potpunosti zadovoljava sva četiri načela. Naime, ova načela često mogu postati međusobno konfliktna. Tako porezi koji imaju odlike visoke ekonomske učinkovitosti i pravednosti mogu biti skupi u postupku svoje provedbe, te vrlo složeni za ubiranje od strane porezne uprave. Osim toga jednostavan porezni sustav sa stanovišta ubiranja i provedbe ne mora zadovoljavati načela pravednosti i ekonomske učinkovitosti. Dakle, kako bi se u život proveo što bolji porezni sustav treba krenuti putem kompromisa, tj. izgraditi takve poreze koji u najvećoj mogućoj mjeri poštuju četiri osnovna porezna načela:

  • učinkovitost - porezni sustav ne smije remetiti učinkovitu alokaciju resursa;
  • pravednost - porezi trebaju biti pravedno i razumno raspoređeni između pojedinaca u društvu;
  • jednostavnost i provedivost - za poreznu administraciju porezi moraju uz razumni fiskalni trošak, biti jednostavni za ubiranje a za porezne obveznike ne smiju biti presloženi da bi se razumjeli;
  • izdašnost i elastičnost - porezima se treba ubrati dovoljno sredstava u državnu blagajnu, te je nužno da budu elastični na promjenu gospodarskih prilika.

Učinkovitost. Za neko gospodarstvo se kaže da je učinkovito kada su svi resursi upotrijebljeni tako da nikome ne može u tom gospodarstvu biti bolje a da nekom drugom ne bude lošije. U tom smislu uvođenjem oporezivanja u gospodarstvo zapravo se uvodi neučinkovitost. Naime, da se porezi ukinu nekim pojedincima u društvu bilo bi mnogo bolje a da nekim drugima ne postane lošije. Dakle, ukidanjem poreza javlja se prostor za povećanje učinkovitosti. No kada treba birati između učinkovitog svijeta bez poreza i neučinkovitog svijeta s porezima, valja se ipak opredijeliti za drugi izbor, tj. za neučinkovitost s porezima. Porezi su nužnost jer je ipak osnovni cilj njihova ubiranja sakupljanje dovoljnih sredstava za osiguranje javnih usluga kojima se koriste svi pojedinci u društvu. Budući da su porezi u suvremenom društvu nužnost, ekonomisti - kada raspravljaju o učinkovitosti poreznog sustava - uglavnom razmišljaju o takvim porezima koji u najmanjoj mogućoj mjeri remete gospodarsku učinkovitost.

Međutim, kako mjeriti visinu neučinkovitosti koju porezi unose u gospodarstvo? Uvođenje poreza navodi ljude da promijene svoje ponašanje. Tako, na primjer, ako se više oporezuju veliki automobili od malih, većina će se ljudi, iako se voli voziti u luksuznim automobilima, odlučiti za kupnju manjih, ali u poreznom smislu jeftinijih vozila. Iako će plaćeni porez za manji automobil biti manji nego za veliki, porezni obveznik ipak će biti nesretan jer ga je porez natjerao da se vozi u mnogo manjem autu nego što bi on to želio. Povrh plaćenog poreza postoji nezadovoljstvo poreznog obveznika, jer su ga porezi natjerali da promijeni svoje ponašanje, tj. da "iskrivi" svoj izbor između dvije mogućnosti. Nezadovoljstvo koje postoji povrh plaćenog poreza ekonomisti nazivaju viškom poreznog tereta, pa se tako ukupan porezni teret dijeli na uhrani porez i višak poreznog tereta. Cilj je svakog poreznog sustava da upravo smanji što je moguće više višak poreznog tereta koji predstavlja mjeru gospodarske neučinkovitosti. Tako će biti maksimalno zadovoljeno načelo gospodarske učinkovitosti poreza.

Pravednost. Načelo pravednosti predviđa da se porezi moraju plaćati prema općim objektivnim pravilima koja se smatraju razumno pravednim. No o načelu pravednosti ipak postoje različita stanovišta. Prema jednom tumačenju načela pravednosti, porezi bi se trebali plaćati prema koristi koju pojedinci imaju od poreza. Tako bi porezni obveznici trebali plaćati porez u zavisnosti od svoje potražnje za javnim uslugama. Veća potražnja znači veći porez i obratno, manja potražnja donosi i manju poreznu obvezu. No, kako se preferencije pojedinaca za javnim uslugama međusobno razlikuju, tako se i porezi ne bi trebali plaćati po nekoj općoj osnovi, već u zavisnosti od pojedinačne potražnje za tim uslugama. Iako se ovakvo tumačenje načela pravednosti može činiti zanimljivim, ono je u praksi vrlo teško provedivo jer je nemoguće mjeriti individualne potražnje za javnim uslugama. Osim toga u suprotnosti je i sa samom definicijom poreza prema kojoj porezima nije cilj da budu jednaki koristi koju pojedinci za uzvrat primaju od države.

Mnogo je raširenije drugo tumačenje načela pravednosti, prema kojem bi se porez trebao plaćati u zavisnosti od mogućnosti plaćanja koje ima porezni obveznik. To znači da bi isti porez trebali plaćati pojedinci s istom platežnom moći (tzv. vodoravna pravednost). Platežna moć se veže uz ekonomsku snagu poreznog obveznika, a mjeri se dohotkom, imovinom i1i potrošnjom. Načelo mogućnosti plaćanja također zahtijeva da se porezno različito terete osobe koje imaju različitu platežnu moć (tzv. okomita pravednost).0pće je mišljenje da platežna moć raste mnogo brže od porasta dohotka imovine ili potrošnje, pa tako porezi trebaju biti progresivni, tj. njima se mora uzimati sve veći dio dohotka u višim dohodovnim razredima. No ekonomisti vezani uz ideje ekonomike ponude smatraju da jedinstvena porezna stopa uz značajne osobne odbitke vezane uz veličinu obitelji ima u svojem sustavu ugrađen dovoljan stupanj progresivnosti.

Jednostavnost i provedivost. Poreze koji se ne mogu u potpunosti ubirati, te se teško provode, bez obzira kako visoko zadovoljavali kriterije učinkovitosti i pravednosti, valja smatrati lošim porezima. Jednostavnost poreznog sustava predstavlja veliku administrativnu prednost. Zemlje često nepotrebno opterećuju poreznu upravu velikim brojem različitih poreza ili kompliciranim poreznim propisima, a da mnogi od njih ne donose gotovo nikakve porezne prihode. Posebno je važno za zemlje koje imaju nedovoljnu i neopremljenu poreznu administraciju, te dugu povijest porezne evazije da svoju poreznu strukturu definiraju što je jednostavnije moguće. Tada će i porezni prihodi biti veći od onih koje donose komplicirani porezni sustavi.

Izdašnost i elastičnost. Porezni sustav treba biti izdašan, tj. treba osigurati dovoljno sredstava za podmirenje javnih potreba. Država, naime, treba takav porezni sustav koji će uredno i neinflatorno dovesti do željenog transfera sredstava iz privatnih ruku u državnu blagajnu iz kojih će se zatim moći podmirivati javni rashodi.

Kako postoji tendencija da državni rashodi rastu hrže od nacionalnog dohotka, porezni sustav trebao bi imati visoku elastičnost, tj. porezni prihodi trebali bi rasti hrže od nacionalnog dohotka a da se u tu svrhu ne uvode novi porezi ili povećavaju porezne stope. Da bi se postigla ovakva elastičnost poreznog sustava, potrebno je da posjeduje određene značajke, kao što su na primjer oporezivanje sektora koji imaju visoke stope rasta, oporezivanje dohotka i profita, primjena progresivnih poreznih stopa, oporezivanje potrošnje koja ima visoku dohodovnu elastičnost potražnje i slično.

Elastičnost poreza posebno je značajna u uvjetima gospodarskog rasta. gospodarski rast zahtijeva visoka državna ulaganja u gospodarsku infrastrukturu. Samostalni rast poreznih prihoda omogućit će da se takva ulaganja ne financiraju iz inozemnih izvora ili domaćeg zaduženja. Osim toga takva samostalnost porast poreznih prihoda umanjuje potrebu poduzimanja poreznih stopa čiji porast negativno djeluje na opću investicijsku klimu.


Literatura:

IMF, 1991. Principles of Taxation, INST/91-V/III-1. Washington: International Monetary Fund.
Musgrave, R. and Musgrave, P., 1976. Public Finance in Theory and Practice. New York: McGraw Hill Kogakusha.
Stiglitz, J. E., 1998. Economics of the Public Sector. New York: W. W. Norton & Company.


autorica: Marina Kesner-Škreb  
izvor: Financijska praksa, 1995, 19 (1), 75-77

 
 
 
Naše stranice koriste kolačiće kako bi Vam omogućili najbolje korisničko iskustvo.
Prihvaćam kolačiće     Postavke kolačića