Tražilica
 
 
Korisne informacije :: Pojmovnik javnih financija :: Javni rashodi
 
subvencija

Veliki broj država služi se subvencijama kao oblikom državnog utjecaja na gospodarske tokove. Iako je visinu subvencija u nekom gospodarstvu teško precizno izmjeriti, ipak se čini da one odnose i po nekoliko postotaka društvenog proizvoda. Tako u zemljama Europske unije eksplicitne subvencije čine u prosjeku 3 posto društvenog proizvoda i oko 10 posto ukupnih proračunskih rashoda.

Vrlo je širok raspon ekonomske politike države koja rezultira nastajanjem subvencija, pa zato one mogu za različite pojedince poprimiti različiti smisao i imati različiti obuhvat. U najširem smislu subvencije se mogu odrediti kao državna pomoć proizvođačima ili potrošačima za koju država ne prima nikakvu protunaknadu, ali je uvjetovana posebnom vrstom djelatnosti ili ponašanja primatelja. Proizvođač koji je primio subvenciju snižava svoje troškove proizvodnje, dok potrošač koji od države dobije subvenciju povećava svoj raspoloživi dohodak. Subvencije mogu hiti eksplicitne, odnosno izravne ako predstavljaju neposredan novčani izdatak, ili su implicitne, odnosno neizravne (ili skrivene) ako neposredan novčani izdatak nije prisutan. Izravni novčani transfer iz državnog proračuna nekoj grani i1i pojedincu predstavlja izravnu i eksplicitnu subvenciju. No, na primjer niže kamatne stope na kredite koji se daju, granama čiji se razvoj namjerava povećati predstavlja implicitnu, neizravnu odnosno skrivenu subvenciju. Kako se osim izravnim subvencijama razne države u velikoj mjeri koriste i implicitnim subvencijama, to valja u proučavanje subvencija uključiti ne samo izravne subvencije kao dio tekućih izdataka državnog proračuna, već i njezine skrivene oblike. Tako subvencije mogu poprimiti slijedeće oblike, od kojih samo prvi predstavlja izravnu subvenciju:

  • izravno novčano davanje proizvođačima ili potrošačima;
  • krediti po kamatnoj stopi ispod tržišne, te državne garancije;
  • smanjenje porezne obveze, odnosno postojanje poreznih olakšica;
  • državno sudjelovanje u vlasništvu. Tada država obično zahtijeva od poduzeća u svojem vlasništvu nižu stopu prinosa od one koja hi se postigla na tržištu;
  • državno opskrbljivanje potrošača ili proizvođača dobrima i uslugama po cijeni ispod tržišne;
  • državne nabave dobara i usluga po cijenama iznad tržišnih;
  • državna regulacija određenih aktivnosti ili grana gospodarstva kojom se povećavaju cijene ili olakšava pristup tržištu:
  • održavanje precijenjenog tečaja domaće valute čime relativno pojeftinjuju uvozni inputi.

Osnovna namjena subvencije jest da se njihovom primjenom tako izmijeni gospodarska djelatnost da ona postane poželjnijom od onog stanja koje postoji bez primjene subvencije. Najčešće se kao ciljevi primjene subvencija navode viša stopa zaposlenosti i hrži gospodarski rast, učinkovitije korištenje rijetkih resursa pri postojanju tržišnih neuspjeha, uravnoteženje platne bilance ili pravednija raspodjela dohotka, tj. ona koja dohodak raspoređuje u korist obitelji s nižim primanjima. Proizvođačke subvencije su eksplicitno ili implicitno plaćanje države poduzećima ili čitavim grana čiji se razvoj želi potaknuti. Proizvođačke subvencije djeluju tako da proizvodni resursi (rad i kapital) sele u subvencionirane sektore, na štetu sektora koji ne dobivaju subvencije. Ovakvo kretanje resursa ima posljedice po ukupnu učinkovitost gospodarstva. Osnovna zadaća tržišta jest da alocira proizvodne resurse kako bi se unaprijedila njihova produktivnost. Kada država daje subvencije ona mijenja tržišne signale i umjetno podiže profitabilnost izabranih gospodarskih aktivnosti. Kao rezultat toga resursi sele u subvencionirane grane, no ti isti resursi proizvest će manji output od onog koji hi proi2veli da su upotrijebljeni u drugim granama. Tako je i ukupna gospodarska učinkovitost niža.

Razlozi za primjenu subvencija općenito se svrstavaju u dvije kategorije: ispravljanje tržišnih neuspjeha i preraspodjela dohotka. Dok je ispravljanje tržišnih neuspjeha vezano uz načelo ekonomske učinkovitosti, preraspodjela dohotka vezana je uz načelo pravednosti.

Tržišni neuspjesi nastaju kada tržište ne uspijeva alocirati resurse prema njihovoj najvećoj učinkovitosti. Tada se smatra da je opravdana intervencija države koja će dobro pripremljenim i provedenim sustavom subvencija ukloniti tržišni neuspjeh i povećati ukupnu učinkovitost. Tri tržišna neuspjeha obično se navode kako hi se opravdali ekonomski razlozi za uvođenje subvencije: ekstremni učinci, posebno oni vezani uz istraživanje i razvoj, ekonomije obujma i asimetrične informacije.

Primjer koji se često koristi kako bi se opisala opravdanost uvođenja subvencija, jesu rashodi kojima država pomaže djelatnost istraživanja i razvoja. Poduzeće ulazi u troškove istraživanja i razvoja novih proizvoda u nadi da će nadoknaditi uložene troškove i ostvariti profit. No, konkurentska poduzeća mogu iskoristiti znanje do kojeg je poduzeće koje je ulagalo u istraživanje i razvoj došlo, i pokupiti dio profita s tržišta bez ikakvih uloženih troškova. Kako je kradu znanja bez obzira na sustav patenata i licenci teško spriječiti, poduzeća se nerado upuštaju u izdatke namijenjene istraživanju i razvoju. Jedno od mogući rješenja tako postaje i subvencioniranje istraživanja i razvoja.

Ekonomije obujma također se u ekonomskoj teoriji svrstavaju u tržišne neuspjehe. Ekonomije obujma se javljaju kada prosječni troškovi proizvodnje padaju s porastom outputa. U slučajevima postojanja ekonomija obujma velika domaća poduzeća imaju prednost nad malim poduzećima pa na tržištu izrastaju kao monopoli i ubiru ekstraprofit. No ako je veliko poduzeće u inozemnom vlasništvu, državna subvencija malom domaćem konkurentskom poduzeću može umanjiti njezin početni nepovoljni položaj i povećati mogućnost za opstanak u svjetskoj tržišnoj utakmici. Ponekad iznos profita koji domaća subvencionirana poduzeća mogu takvom politikom privući sa svjetskog tržišta premašuje iznos date subvencije. Ozbiljan popust ovakve politike zasniva se na činjenici da korist koju jedna zemlja ovakvom politikom prikupi zapravo ide na štetu druge zemlje. Ovakva politika subvencioniranja domaćih poduzeća koja se u teoriji međunarodne razine naziva "osiromašivanjem susjeda" (engl. beggar-thy-neighbor) izaziva često oštre polemike između država, pa čak često vodi i u prave trgovačke ratove.

Asimetrične informacije mogu se javiti na financijskom tržištu između kreditora i kreditiranog. Naime, poduzeća pozajmitelji novca znaju koliki stupanj rizika prati njihove projekte, no banke visinu tog rizika obično ne mogu u potpunosti saznati. Ovakva asimetrija u informacijama tjera banke da podižu kamatne stope. Državnim subvencioniranjem kamate može se potaknuti investiranje u projekte koji inače ne bi bili započeti. Ovaj se argument često koristi kada se želi opravdati povoljnije kreditiranje "mladih" industrija.

No, uspješno oblikovanje i primjena sustava subvencioniranja sa ciljem da se ispravljaju tržišni neuspjesi stavlja pred državu velike zadatke. Država, naime, treba da raspolaže velikim brojem podataka o složenim gospodarskim interakcijama. Tako je, na primjer, vrlo vjerojatno da ako država ne može dobro procijeniti koristi različitih 2nanstvenih projekata, da će novac uložen u subvencioniranje istraživanja i razvoja biti jednostavno potrošen. Osim toga rijetki resursi upotrijebljeni u subvencioniranje loših projekata neće biti upotrijebljeni u projekte koji mnogo više obećavaju, pa se tako istrošena sredstva dodatno povećavaju.

Često su razlozi za uvođenjem subvencija nalaze u promjeni sustava raspodjele dohotka ili kupovne moći u korist siromašnijih članova društva. Državno određivanje cijene kruha i brašna najčešći je primjer neizravnog subvencioniranja potrošnje. No kako jeftin kruh kupuju bogati kao i siromašni, to ovaj oblik subvencije nije najbolje odabran. Neka su istraživanja pokazala da subvencioniranje kruha čak povećava nepravednost jer ipak veći dio subvencija odlazi u džepove bogatih. Osim toga jeftin kruh se ne konzumira racionalno, već se rasipa ili koristi za hranu domaćim životinjama, te se stvaraju redovi za njegovu kupnju jer je potražnja za jeftinim kruhom velika. Oblik potrošačkih subvencija zato treba vrlo pažljivo odabrati, i često preispitivati njihov smisao.

Međutim država se uz ekonomske razloge za uvođenjem subvencija često koristi i neekonomskim argumentima bilo da su oni strateške, socijalne ili neke druge prirode.

Valja zaključiti kako nisu sve subvencije loše subvencije, no samo one subvencije kojima se određeni cilj postiže uz minimalni transfer državnih sredstava i uz nastajanje minimalnih iskrivljenosti cijena može se smatrati učinkovitim.


Literatura:

Ford R. and Suyker, W., 1990. „Industrial Subsidies in the OECD Economies“. OECD Economic Studies, No. 15.
Ke-young, C. and Hemming, R., 1991. Public Expenditure Handbook. Washington: International Monetary Fund.
Musgrave, R. and Musgrave, P., 1976. Public Finance in Theory and Practice. New York: McGraw Hill Kogakusha.
Stiglitz, J. E., 1988. Economics of the Public Sector. New York: W. W Norton & Company.


autorica: Marina Kesner-Škreb  
izvor: Financijska praksa, 1995, 19 (2), 151-153

 
 
 
Na vaše računalo pohranili smo kolačiće (cookies) kako bi vam pružili bolje korisničko iskustvo.
Smatra se da je korisnik pristupom na stranice www.ijf.hr dao svoju privolu na korištenje kolačića. Više informacija