Tražilica
 
 
Korisne informacije :: Pojmovnik javnih financija :: Javne financije
 
javne financije

Može se reći da je bavljenje javnim financijama jedna od najstarijih grana ekonomije. Da bi uspješno vladali svojim državama, političari su trebali savjete mislilaca i istraživača sve od antike pa do naših dana. Pitanja javnih financija zaokupljala su skolastike u 16. stoljeću kao i merkantiliste u 17. stoljeću. Zatim je slijedilo istraživanje kameralista o javnom domaćinstvu, nakon čega je su se fiziokrati počeli baviti "jedinstvenim porezom" koji postaje središnjim dijelom njihove doktrine. U Engleskoj je pitanje Pettyja, Lockea i Humea prethodilo kapitalnom djelu Adama Smitha "Bogatstvo naroda" koje postaje prvi "moderni" prikaz javnih financija. Nakon toga javne financije u neku ruku predvode modernu ekonomsku znanost. Ricardo, Mill, marginalisti, Marshall, Pareto i Pigou ostavili su svoj pečat na ekonomici javnih financija. Valja posebno istaknuti ime ključnog ekonomiste tridesetih godina ovog stoljeća, J.M. Keynesa koji je zaslužan za uvođenje stabilizacijskog utjecaja fiskalne politike na gospodarstvo. Musgrave nadalje spominje Ramseya i njegovo poznato pravilo minimiziranja mrtvog tereta, na temelju kojeg se razvija teorija optimalnog oporezivanja Diamonda i Mirrleesa u sedamdesetim godinama. Zatim je tu Solow koji putem neoklasičnog modela rasta potiče reformuliranje spoznaje o dugoročnom prevaljivanju poreza. Mi ćemo samo još tu dodati nekoliko slavnih imena javnih financija koji su osim Musgravea vodeći znanstvenici na području javnih financija danas: Joseph E. Stiglitz, Harvey S. Rosen te Vito Tanzi.

Moderna tržišna gospodarstva zapravo su mješoviti sustav u kojem javni i privatni sektor djeluju međuovisno i povezano. Gospodarski sustav zapravo nije niti javan niti privatan, već je mješavina oba sektora. Javne se financije bave ekonomikom javnog sektora i njegovim djelovanjem u mješovitom sustavu. Proučavanje djelovanja javnog sektora ne odnosi se samo na njegovo financiranje već javni sektor ima značajno djelovanje i na alokaciju raspoloživih resursa, na raspodjelu dohotka i na razinu ekonomske aktivnosti. Iako je ovime određen prilično širok obuhvat predmeta javnih financija one ipak ne podrazumijevaju bavljenje cjelinom ekonomske politike. Predmet izučavanja javnih financija ograničenje samo na onaj dio koji se bavi mjerama javnih prihoda i javnih rashoda. Drugi vidovi odnosa javnog i privatnog sektora kao što je zakonsko sprečavanje nelojalne konkurencije, poslovanje javnih poduzeća, vođenje monetarne politike, iako vrlo značajni instrumenti ekonomske politike postaju posve sporedni sa stajališta proučavanja proračuna i njegovih prihoda i rashoda. Javne financije odnose se dakle samo na proračunski vid politike javnog sektora.

Zašto se uopće javlja potreba za postojanjem javnog sektora i shodno tome potreba za njegovim proučavanjem u sklopu javnih financija? Ako se krene od općeprihvaćenih postavki u našem društvu, da: 1) struktura proizvodnje treba biti usklađena s preferencijama individualnih potrošača i da 2) postoji težnja za decentraliziranim odlučivanjem, zašto se onda cijelo gospodarstvo ne može prepustiti privatnom sektoru? Ili, drugim riječima, zbog čega je u privatnom gospodarstvu njegov značajan dio podvrgnut državnoj intervenciji, a nije prepušten "nevidljivoj ruci" djelovanja tržišnih sila?

Tržišni mehanizma ne može sam izvršavati sve ekonomske funkcije. Politika javnog sektora potrebna je da usmjerava, ispravlja i dopunjava djelovanje tržišta. Mnoštvo razloga objašnjava zašto je to tako, uključujući i sljedeće:

  • Učinkovita alokacija resursa temelji se na pretpostavci o konkurentnosti tržišta faktora proizvodnje i proizvoda. Konkurentnost je osigurana kada ne postoje prepreke ulasku na tržište i kada potrošači i proizvođači raspolažu potpunim informacijama. Državna je regulativa potrebna da bi se osigurali ovi uvjeti. Državna je regulativa potrebna i kada je konkurencija neučinkovita zbog opadajućih troškova proizvodnje.
  • Ugovorni aranžmani koji su nužni za funkcioniranje tržišta ne mogu postojati bez zaštite i zakonske prisile koju osigurava država.
  • Čak i kada je zakonska regulativa osigurana i kada su prepreke konkurenciji uklonjene postoje određena dobra čije su proizvodne i potrošne značajke takve da se ne mogu osiguravati putem tržišta. Pojavljuje se problem vanjskih učinaka koji se mora ispravljati pomoću politike javnog sektora, tj. subvencioniranjem, diskriminacijskim oporezivanjem ili proračunskim zadovoljavanjem.
  • Poštovanje pojedinih društvenih vrijednosti može zahtijevati određenu preraspodjelu dohotka ili bogatstva što se također rješava u okviru proračunske politike.
  • Tržišni sustav sam po sebi ne stvara punu zaposlenost, stabilnost cijena i društveno poželjne stope gospodarskog rasta. Javna politika neophodno je potrebna da bi se osigurali ovi ciljevi.
  • Javna i privatna gledanja na diskontnu stopu u procjeni vrijednosti buduće (u odnosu na sadašnju) potrošnje mogu se bitno razlikovati.

No valja naglasiti da iako ova ograničenja tržišnog mehanizma traže korektivne ili kompenzirajuće mjere javne politike ne znači da će bilo koja državna mjera poboljšati učinke gospodarskog sustava. Javna politika, ništa manje od privatne politike, može griješiti i biti neučinkovita. Zato je i cilj javnih financija da odredi koja je to skupina mjera na području javnih rashoda i javnih prihoda koja će dati najbolje rezultate.

Iako konkretne mjere javnih prihoda i rashoda utječu na gospodarstvo na različite načine i koriste se u različite svrhe, može se razlučiti nekoliko manje ili više jasnih ciljeva poduzimanja tih mjera. Musgrave navodi tri skupine takvih ciljeva:

  • odjela ukupne upotrebe resursa između privatnih i javnih dobara i odabir određene kombinacije javnih dobara naziva se alokacijskom funkcijom javnih financija.
  • prilagođavanje raspodjele dohotka i bogatstva kako bi se osiguralo ono što društvo smatra "prihvatljivim" i "pravednim" stanjem raspodjele naziva se funkcijom raspodjele.
  • korištenje proračunske politike kao sredstva za održavanje visoke stope rasta zaposlenosti, zadovoljavajućeg stupnja stabilnosti cijena i odgovarajuće stope gospodarskog rasta, naziva se stabilizacijskom funkcijom.

Kako se ovi ciljevi međusobno razlikuju, tako svaka mjera na strani javnih prihoda ili javnih rashoda vjerojatno djeluje na više od jednog to a kako urediti javne financije i fiskalnu politiku tako da ostvarenje jednog cilja ne onemogućuje ostvarenje drugog.


Literatura:

Klaić, B., 1978. Rječnik stranih riječi. Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske.
Musgrave, R. i Musgrave, P., 1993. Javne financije u teoriji i praksi. Zagreb: Institut za javne financije.
Musgrave, R., 1987. The New Palgrave: A Dictionary of Economics. London: The Macmillan Press Limited (odrednica "public finance").
Musgrave, R., 1998. Kratka povijest fiskalne doktrine. Zagreb: Institut za javne financije.


autorica: Marina Kesner-Škreb  
izvor: Financijska praksa, 1998, 22 (3), 377-379

 
 
 
Na vaše računalo pohranili smo kolačiće (cookies) kako bi vam pružili bolje korisničko iskustvo.
Smatra se da je korisnik pristupom na stranice www.ijf.hr dao svoju privolu na korištenje kolačića. Više informacija