Tražilica
 
 
Korisne informacije :: Pojmovnik javnih financija :: Državna regulacija
 
Regulacija tržišta

Ekonomisti smatraju kako tržišna gospodarstva uvijek ne funkcioniraju idealno već da mnoge industrije posluju kao monopoli ili oligopoli. U većini tržišnih gospodarstava mnoge djelatnost, kao na primjer poštanske usluge, proizvodnja i opskrba strujom, promet roba i ljudi, telekomunikacije imaju obilježja monopola. Kako u monopolskim uvjetima nema dovoljno konkurencije koja bi štitila interese potrošača od monopolske eksploatacije, tj. od mogućnosti da monopol samovoljno podiže cijene i ograničava proizvedene količine, smatra se kako je u takvim slučajevima država pozvana da intervenira na tržištu, da bi od monopola zaštitila svoje građane.

Većina zemalja zapadne Europe prihvatila je u tu svrhu model nacionalizacije, pa tako država posjeduje i rukovodi poslovanjem monopolističkih industrija. Za razliku od europskog modela, Sjedinjene američke države općenito su manje sklone zamisli da država vodi gospodarske poslove. Tako u SAD glavni instrument kontrole privatnih monopolskih poduzeća predstavljaju regulativne agencije države. Na federalnoj i državnim razinama osnovane su brojne agencije koje reguliraju cijene, kakvoću proizvoda i usluga ili količinu njihove proizvodnje, određuju standarde zaštite i druge oblike poslovanja telefonskih poduzeća, radio i televizijskih postaja, zrakoplovnih poduzeća, željeznice, elektroprivrednih poduzeća kao i poduzeća u mnogim drugim granama. Mnoga od poduzeća u navedenim granama nisu čisti monopoli, ali se ipak vjeruje kako posjeduju tolike tržišne moći da je regulacija poduzeća u društvenom interesu.

Regulacija tržišta predstavlja, dakle, skupinu državnih mjera kojima se izravno ograničavaju ili kontroliraju odluke pojedinih poduzeća ili grana ne bi li se tako zaštitio društveni interes. Djelatnost državnih regulativnih agencija može se, općenito uzevši, podijeliti u dvije skupine: one koje ograničavaju tržišnu moć reguliranih poduzeća i one kojima je glavni cilj zaštita i sigurnost radnika i potrošača. Prvu skupinu aktivnosti ekonomisti nazivaju ekonomskom regulacijom, a drugu socijalnom regulacijom. Ekonomska regulacija podrazumijeva skupinu mjera kojima se određuju cijene i količine proizvoda i usluga, te određuju pravila ulaska novih poduzeća i izlazak postojećih poduzeća s tržišta. Socijalnom regulacijom država propisuje kvalitetu proizvoda i usluga, te određuje pravila zaštite i sigurnosti radnika i potrošača. Tako se propisuje nužna razina kvalitete proizvoda i usluga kao što su prehrambeni proizvodi, kozmetika ili lijekovi. Također se donose mjere nužne za zaštitu čovjekove okoline i zaštitu radnika na radu. Najbolji primjer ove vrste regulacije u Sjedinjenim Američkim Državama poznata je federalna regulativna agencija Food and Drug Administration (FDA) koja brine o zaštiti pučanstva od štetne, nečiste, zarazne, nedovoljno kvalitetne hrane, lijekova ili kozmetike, te propisuje potrebne načine etiketiranja i pakiranja proizvoda.

Ekonomisti prihvaćaju veći broj razloga koji zahtijevaju uvođenje ekonomske regulacije neke grane. Međutim, glavni razlog ekonomske regulacije ipak je pojava prirodnih monopola. Prirodni monopoli predstavljaju takva stanja kad je jeftinije proizvoditi neki proizvod samo u jednom poduzeću nego u više njih. Jedan od razloga pojave prirodnih monopola jesu ekonomije obujma. Na primjer, ekonomiju obujma predstavlja željeznička pruga kojom dnevno može proći 100 vlakova uz ukupne troškove koji jedna da premašuju troškove prolaska jednog vlaka. Naravno da je tada može povećanjem obujma proizvodnje ostvariti određene uštede. Kod ekonomija obujma prosječni se troškovi smanjuju s povećanjem obujma proizvodnje, pa poduzeće s velikim obujmom proizvodnje može pokriti troškove uz nižu cijenu od malog poduzeća. Kada je u nekoj grani monopolska proizvodnja najjeftinija, a konkurencija neodrživa, prirodno je da se javlja monopol (odatle i naziv prirodni monopol). No država ipak želi nadzirati takvo poduzeće kako (ono) ne bi iskorištavalo svoju tržišnu moć. Moguća rješenja su nacionalizacija monopolskog poduzeća ili državna regulacija odluka koje poduzeće donosi (najčešće određivanjem cijena).

Određivanje cijena proizvoda i usluga reguliranih poduzeća za državnu agenciju predstavlja vrlo složen zadatak. Načelo optimalnog raspoređivanja resursa zadovoljeno je ako je cijena proizvoda ili usluge izjednačena s graničnim troškom. No u praksi ovaj se zahtjev teško može ostvariti, pa ekonomisti predlažu niz drugih kriterija za određivanje reguliranih cijena (određivanje cijena prema prosječnom trošku, dvodjelne tarife, Ramseyevo pravilo određivanja cijena).

Najvažniji primjer socijalne regulacije predstavlja zaštita čovjekove okoline od zagađenja. Zagađenje je naočitiji primjer tržišnog neuspjeha nazvanog vanjski učinci. Vanjski učinci nastaju kada neka aktivnost domaćinstva ili poduzeća stvara dodatne troškove ili koristi nekom drugom domaćinstvu ili poduzeću, a koji nisu uključeni u tržišnu cijenu proizvoda. Na primjer, kemijska industrija zagađuje rijeku odlažući u nju kemijski otpad, dakle koristi rijeku kao odlagalište smeća a da ne snosi troškove za to odlaganje. Tržišna cijena kemijskih proizvoda koje takvo poduzeće proizvodi, niža je od stvarnog društvenog troška koji njezinom aktivnošću nastaje, tj. u tu cijenu nije uključen trošak odlaganja otpada. Potrebno je da država pomoću regulacije navede proizvođača da vanjski učinak uključi u cijenu svojeg proizvoda.

Međutim, regulacija često gubi svoju početnu svrhu i umjesto da služi zaštiti potrošača, njezinim se "blagodatima" počinju služiti regulirana poduzeća koja su se regulacije dočepala u političkom procesu. Ova je pojava u anglosaksonskom ekonomskom rječniku dobila posebno ime: "capture hypothesis". No zašto mala grupa poduzeća može imati političku prevagu nad interesima velikog broja potrošača? Odgovor je jednostavan: mnogo se teže može međusobno organizirati veliki broj potrošača od kojih svatko ponaosob primjenom određene mjere može malo izgubiti, nego li što to može mali broj moćnih i bogatih kojih dokidanjem regulacije mogu izgubiti vrlo mnogo.


Literatura:

Blinder, A. and Baumol, A., 1991. Economics. New York: Brace Jovanovich.
Bös, D., 1985. Public Sector Pricing. New York: North-Holland.
Fisher, S., Dornbush, R. and Schmalensee, R., 1990. Economics. New York: McGraw Hill Book Company.
OECD, 1987. Structural Adjustment and Economic Performance. Paris: OECD, Paris.


autorica: Marina Kesner-Škreb  
izvor: Financijska praksa, 1994, 18 (2), 151-153

 
 
 
Na vaše računalo pohranili smo kolačiće (cookies) kako bi vam pružili bolje korisničko iskustvo.
Smatra se da je korisnik pristupom na stranice www.ijf.hr dao svoju privolu na korištenje kolačića. Više informacija