Tražilica
 
 
Istraživanja :: Dovršena istraživanja :: 1995-2000
 
Intervencija države u poticanju gospodarskog rasta privrede

Naručitelj:  Hrvatska gospodarska komora
 
Voditeljica projekta: Marina Kesner-Škreb, Institut za javne financije

Suradnici: Dubravka Jurlina-Alibegović, Ekonomski institut
  Željka Kordej-De Villa, Ekonomski institut
  Danijela Kuliš, Institut za javne financije
  Mia Mikić¸ University of New Zeland, Department of Economics, Auckland 
  Katarina Ott, Institut za javne financije

Sažetak projekta

Cilj ovog projekta jest istražiti kako su pojedine zemlje sa razvijenim tržišnim gospodarstvima koristile mjere državne intervencije da bi osigurale, ubrzale i olakšale proces restrukturiranja svojih gospodarstava. Preciznije rečeno (jer državna intervencija pokriva relativno široko područje ekonomske politike) nastojalo se izučiti kako su te zemlje koristile mjere industrijske politike da bi osigurale učinkovitu realokaciju sredstava iz jednih u druge grane svojeg gospodarstva, te tako osigurale brzi rast društvenog bruto proizvoda i zaposlenosti. Neke su zemlje na tom putu bile manje, a neke više uspješne. Na temelju pojedinačnih iskustava nekoliko zemalja, kao i na temelju rezultata novih istraživanja, pokušat će se zaključiti koji su to uvjeti nužni kako bi industrijska politika dovela do uspješnih makroekonomskih rezultata.

Sadržaj projekta sastoji se od tri glavna dijela. U prvom je dat teorijski uvod u industrijsku politiku u kojem se objašnjava razvoj ideje o industrijskoj politici, kriteriji za izbor grana u čije će se poslovanje intervenirati, te mjere kojima se industrijska politika obično provodi. U drugom dijelu prikazane su industrijske politike koje su se koristile u pojedinim zemljama i to u : Austriji, Njemačkoj, Europskoj uniji, Čileu, Tajvanu, Japanu, Južnoj Koreji i Novom Zelandu. U trećem dijelu izneseni su oblici industrijske politike koji su trenutačno u upotrebi u Hrvatskoj.

1. Koja je industrijska politika najbolja?

Na ovakav vrijednosni sud izrečen u upitnom obliku pokušavali su odgovoriti mnogi ekonomisti. Većina njih se uglavnom slaže da se primjena industrijske politike u ekonomskoj politici teorijski može argumentirati postojanjem tržišnih neuspjeha (pozitivnih i negativnih eksternih učinaka, ekonomija obujma i asimetričnih informacija). I mnogi liberalni ekonomisti će se složiti kako tržišni neuspjesi tvore valjani korpus dokaza za primjenu industrijske politike u cilju ispravljanja tržišnih neuspjeha i prevođenja gospodarstva u stanje više razine učinkovitosti. No, razdoblje poslije Drugog svjetskog rata (kada se ozbiljnije počinju javljati državna intervencija i industrijska politika), pa do danas obilježavaju stalne rasprave oko toga kakav je oblik industrijske politike najbolji. Strukturalisti su vjerovali u ciljanu industrijsku politiku, te su smatrali kako država mora birati grane koje će pomagati i na taj način realocirati rijetke resurse. Liberalni ekonomisti skloni su pak ideji kako se država treba držati po strani od tržišta (hands-off pristup) i uglavnom su smatrali kako se industrijska politika ne smije upotrebljavati osim kada to nije nužno potrebno.

Danas se uglavnom napušta filozofija i praksa strukturalizma koja je u raznim oblicima ipak prevladavala dugi niz godina. Na temelju nje se smatralo da država treba stimulirati aktivnosti u izabranim granama pobjednicima (picking winners), ili pak treba pomagati grane gubitaše (lame duck industries). U suvremenim uvjetima industrijska politika doživljava svoju evoluciju, te dolazi do približavanja stukturalističkih i liberalističkih stavova. Tako je uglavnom prihvaćeno mišljenje (kako u zemljama OECD-a tako i Europske unije) kako se industrijska politika ne treba miješati u tržišni proces, već ona prvenstveno putem horizontalnih mjera treba poboljšati njegovo djelovanje. Horizontalne mjere industrijske politike su one koje su usmjerene na poboljšanje kvalitete ključnih proizvodnih inputa (kao na primjer obrazovanje, razvoj i istraživanje, telekomunikacije i sl.). Na taj način poboljšava se opće gospodarsko okruženje i tako državna aktivnost postaje korisna svim tržišnim subjektima. Takvom tržišno orijentiranom industrijskom politikom ne iskrivljuje se alokacija proizvodnih resursa, a državno miješanje u tržište svodi se na najmanju mjeru.

Globalizacija ekonomskih aktivnosti koju prati pojačana međunarodna konkurencija utrla je put takvom novom usmjerenju u industrijskoj politici. Globalizacija predstavlja novu fazu u razvoju međunarodnih ekonomskih odnosa koja je nastala iz strategije velikih multinacionalnih kompanija. Globalizacija je potpomognuta snažnim razvojem telekomunikacija, a obilježava ju razvoj mreža multinacionalnih kompanija i velika zemljopisna raspršenost njihovih aktivnosti. U takvom se okruženju ciljevi multinacionalnih kompanija i ciljevi nacionalnih država često ne podudaraju. Nacionalnost kompanija postaje to nejasnija što su vlasništvo, proizvodnja i kapaciteti razasutiji po svijetu. Proizvodi postaju rezultat sastavnih dijelova kod kojih je često teško utvrditi nacionalno porijeklo. U takvim uvjetima ciljana državna pomoć strateškim sektorima često može završiti u džepovima inozemnih kompanija, a ne nacionalnih favorita.

Istodobno sa jačanjem svijesti o nužnosti transformacije industrijske politike prema primjeni horizontalnih mjera u većini zemalja u svijetu počinje smanjivanje državne pomoći sa relativno visokih razina u sedamdesetim godinama. Tako je na primjer u zemljama Europske unije ukupna državna pomoć pala sa 2,2 posto GPD-a u razdoblju 1986-88. godina, na 2 posto u razdoblju 1988-90. godina i na 1,9 posto u razdoblju 1988-90. godina. U zemljama OECD-a ukupna državna pomoć iznosila je u razdoblju 1985-88. godina 2,7 posto GDP-a. No ona se također snižava i to sa 75 milijardi tekućih US$ 1986. godine na 55 milijardi tekućih US$ 1989. godine, ili na 64 posto razine iz 1986. godine.

2. Zašto je ciljana industrijska politika loša?

Državni neuspjesi u velikoj se mjeri okrivljuju za propast mnogih državnih ekonomskih politika, a posebno ciljane industrijske politike. Zato ih valja posebno izložiti kako bi se sagledale sve opasnosti prevelikog miješanja države u tržišno poslovanje gospodarstva.

Treba imati na umu da se državna pomoć u raznim oblicima dodjeljuje pojedinim granama u okviru političkog procesa u kojem različiti sudionici, političari i administrativno osoblje imaju svoje vlastite interese. U tom procesu odlučivanja i provođenja mjera industrijske politike oni nisu neutralni, već se ponašaju u skladu sa svojim vlastitim preferencijama i ograničenjima s kojima su suočeni. Takva ne-neutralnost javnog sektora dovodi do iskrivljenosti koje se nazivaju državnim neuspjesima i koji su "glavni krivac" za brojne neuspjehe industrijske politike:

  1. Vidici političara su obično kratkog dometa. Zato političari teže da mjere koje poduzimaju poluče rezultate već za trajanja njihovog mandata. Kako je industrijska politika u svojoj biti dugoročna politika, to se upuštanje u borbu s restrukturiranjem obično odgađa ili se donose brzoplete, kratkoročne mjere.
  2. Država mnogo sporije reagira na promjene tržišnih okolnosti od tržišta i ne prilagođava dovoljno brzo mjere novim okolnostima. Osim što je spora, država je i lijena, pa se pojedini dokumenti sele sa jednog na drugi činovnički stol, bez da je na njima išta urađeno. Kontrola donesenih mjera je teško provediva jer parlament nepravovremeno dobiva potrebne informacije (imperfect information) na temelju kojih bi mogao prilagoditi svoje odlučivanje.
  3. Državom može dominirati uska interesna grupa koja državnu intervenciju prilagođava svojim interesima. Kada država jednom dodijeli privilegiju takvoj interesnoj grupi teško ju može ukinuti. Interesna grupa kao da se je "uhvatila" državne intervencije i ne želi ju pustiti (capture hypothesis). Tako se može dogoditi da moćna interesna grupa državnu intervenciju usmjerava u prema svojem vlastitom probitku, a ne u cilju povećanja društvenog blagostanja.
  4. Državna intervencija može potaknuti mnoga poduzeća da dio svojeg profita ulože u lobiranje ili pak u potkupljivanje državnih službenika kako bi i ona dobila određeni oblik državne zaštite (rent seeking activitiy). Rezultat takvog ponašanja poduzeća jest pretvaranje njihovog proračunskog ograničenja od tvrdog u meko. U uvjetima lobiranja rezultat poslovanja više se ne utvrđuje samo na tržištu, već njegova konačna visina ovisi o ishodu pogodbe s državom. Konačni raspored državne pomoći ovisi o snazi partnera koji sudjeluju u pogodbi: velika poduzeća, strateške regije, snažne industrijske organizacije u boljoj su poziciji da iznude državnu pomoć nego li što su to mala ili novoosnovana poduzeća.
  5. Asimetrične informacije (asymetric information) od ključne su važnosti pri dodjeli pomoći i pri nadgledanju njezine provedbe. Asimetrične informacije dovode do problema principal-agent. Agent je u ovom slučaju poduzeće-potencijalni primalac pomoći, a principal je država. Agent ima potpune informacije o tome što se u njegovom poduzeću događa. No, da bi dobio što veću državnu pomoć, on je u napasti da troškove u poduzeću prikaže višim od onih stvarnih. Principal, tj. političar ili državni službenik, ili nema dovoljno informacija ili nije motiviran da istraži brojke ponuđene od strane agenta. Tako je dodijeljena subvencija obično veća od potrebne. Na taj način je u sustav ugrađeno preveliko subvencioniranje.

Ekonomski je dakako najvažnije da svojim interveniranjem država umanjuje ukupnu ekonomsku učinkovitost. Naime, iskrivljujući relativne cijene resursi sele iz grane u granu prema tim iskrivljenim znakovima relativne rijetkosti, te njihova upotreba nije učinkovita. Još je 1983. Ramogopal Agarwala u istraživanju Svjetske banke pokazao kako veća iskrivljenost cijena (tj. njihov veći otklon od tržišne razine) umanjuje rast, snižava stopu štednje, te umanjuje prinos od investicija. Južnokorejska država jedna je od rijetkih koja je uspjela uz jaku državnu intervenciju ostvariti nisku iskrivljenost cijena i ujedno zavidno visku stopu rasta svojeg gospodarstva.

3. Kakvi su rezultati empirijskih istraživanja o ciljanoj industrijskoj politici?

Empirijska analiza bi trebala pomoći u jasnom razlučivanju koristi i troškova državne intervencije. No empirijska istraživanja su ipak relativno rijetka. Naime zbog niske transparentnosti niza subvencija, te zbog rasprostiranja njihovih učinaka po cijelom gospodarstvu, teško je prikupiti valjane podatke za izradu sveobuhvatne analize. No ipak vrijedno je pokazati rezultate nekoliko radova.

U Zapadnoj Njemačkoj, industrije izabrane za državnu pomoć bile su gotovo isključivo opadajuće industrije. No ta pomoć nije dovela do njihovog oživljavanja. Dapače, najuspješnije su bile one industrije (barem u smislu izvoznih uspjeha) koje nisu bile korisnici državne pomoći. Na promašenost pomaganja opadajućih industrija u Njemačkoj ukazuje i istraživanje Centre for International Economics of Australia. Pomoć koju je primala industrija ugljena iznosila je samo 1987. godine 10,6 milijardi DEM. Istraživanje zaključuje da bi ukidanje te pomoći povećalo njemački GDP za 38 milijardi DEM, te da bi zaposlenost porasla za 157.000 radnika.

Niti japanski tehnokrate u MITI-ju nisu znali izabrati industrije pobjednike. Tako se razrađena mreža pomoći koju je pružao MITI slijevala u spororastuće grane. Slično kao i u Njemačkoj, "mudri" japanski tehnokrate izabirali su i potpomagali gubitnike. Točno je da je ukupna japanska privreda godinama uspješno rasla, no prema najnovijim istraživanjima čini se da je ciljana industrijska politika ipak prigušivala taj rast. Drugačija industrijska politika mogla je možda taj rast još i ubrzati.

Mnoge su studije učinjene kako bi se izučilo da li državno pomaganje pojedinim granama ima svoje opravdanje. Tako su Baldwin i Krugman 1987. godine proučavali troškove i koristi od subvencija koje su europske vlade, posebno Njemačka i Francuska uložile u projekt Airbus. Državna je podrška omogućila Airbusu da konkurira Boeingu u proizvodnji širokotrupnih aviona. Radi se o tehnologiji koju obilježavaju velike ekonomije obujma. One su u proizvodnji širokotrupnih aviona tako velike da bi bilo moguće da Boeing konačno ostane jedinim proizvođačem na tržištu. Iako bi takav ishod značio minimalizaciju troškova, on bi isto tako omogućavao Boeingu da ubire značajnu monopolsku rentu. U takvim uvjetima moguće je da ulazak Airbusa na tržište, pa makar i subvencionirani, transferira dio te rente od Boeinga na europsko tržište i dovodi do poboljšanja europskog blagostanja. Kako iznosi utrošenih subvencija u projekt Airbus nisu javno obznanjeni, Baldwin-Krugmanov model procjenjuje da se radi o brojci od oko 1,5 milijardi dolara u stalnim cijenama iz 1974. godine. Istraživanje završava zaključkom kako takva politika nije bila uspješna niti sa europskog stajališta. Autori procjenjuju da Airbus ima negativnu diskontiranu neto sadašnju vrijednost i to čak i uz nultu diskontnu stopu. Što se tiče Amerike, i ona je gubitnik, jer su gubici Boeinga koji su nastali ulaskom Airbusa na tržište mnogo veći od dobitaka koje su imali američki avionski putnici od smanjenja cijena karata (zbog povećane konkurencije i niže cijene aviona).

U svojoj studiji Soltwedel i ostali su 1988. godine proučavali subvencioniranje brodogradnje u Europskoj uniji. Subvencioniranje brodogradnje bilo je zaista visoko: Francuska i Italija su subvencionirale do 50 posto proizvodnih troškova, Danska, Nizozemska i Velika Britanija oko 30 posto, Belgija i Njemačka oko 20 posto. U odnosu na porast proizvodnje i izvoza čini se da u prvoj godini subvencioniranja postoji pozitivan utjecaj novouvedenih subvencija. Ali, u dužem roku proizvodnja i subvencioniranje su ipak negativno korelirani.

No subvencioniranje brodogradnje u Europskoj uniji posljednjih godina ipak snažno opada. Tako pomoć brodogradnji u razdoblju 1988-90. godina iznosi 33,8 posto njezine dodane vrijednosti, da bi se u razdoblju 1990-92. godina snizilo na čak 14,6 posto dodane vrijednosti. U smanjenju subvencioniranja brodogradnje prednjače Francuska, Italija, Velika Britanija i Portugal.

Pomoć granama u problemima ovisi o uzrocima njihovog zaostajanja. Zaostajanje može biti privremeno (uzrokovano trenutačno nepovoljnom potražnjom) ili pak trajno kao rezultat konačnog gubljenja komparativnih prednosti. Kod kratkoročnog zaostajanja državna se pomoć može opravdati davanjem vremena za predah u kojem će se premostiti trenutačne poteškoće i zadržati razina zaposlenosti i proizvodnje. Ova se strategija može možda braniti, jer jednom kad se ciklus preokrene nabolje pomoć više neće biti potrebna. U praksi je često vrlo teško utvrditi da li se radi o kratkoročnom problemu ili o početku dugoročnog zalaza. U većini zemalja OECD-a veliki dio državne pomoći usmjeravao se u grane u dugoročnom zalazu (posebno u brodogradnju i čeličnu industriju), a ne u grane koje se nalaze u kratkoročnim problemima. No, takva državna pomoć nije bila uspješna u sprečavanju velikih otpuštanja radnika niti u ponovnom uspostavljanju konkurentnosti. Upravo suprotno, čini se da je zamrzavanjem sredstava u granama u dugoročnom zalazu i održavanjem umjetno visoke stope nadnica i profita ona zapravo ometala potrebno restrukturiranje. Tako mnoge države (na primjer: Francuska, Engleska i Švedska kod tekstila, Francuska kod ugljena i željeza) nisu htjele priznati trajni gubitak komparativnih prednosti u nekim granama i upustile su se u ogromne troškove subvencioniranja u nadi da će obnoviti konkurentnost i pronaći tržišnu nišu. Tako je odgođena realokacija resursa u učinkovitije namjene, a otpuštanja su samo odgođena, ali ne i spriječena. Umjetno visoke nadnice u zaštićenim granama otežavale su stvaranje novih radnih mjesta u drugim granama i tako su dovodile do još veće nezaposlenosti.

Nema svako subvencioniranje grana u zalazu tako negativne posljedice. Iskustvo Japana govori kako je od presudne važnosti točnost i brzina u ocjeni trenutka kada je grana došla do točke kada počinje stvarati dugoročne gubitke. Japanci su brzo i točno procijenili kada su njihova tekstilna industrija, brodogradnja i industrija ugljena došli do opadajuće točke trenda, dok je drugim zemljama (najbolji primjer je Francuska) trebalo dosta vremena da shvate kako pad potražnje nije samo kratkoročna aberacija, te da se subvencijama ne mogu preokrenuti tržišne snage. Upravo je Japan zemlja koja se smatra pionirom u uvođenju formalne strukture državne pomoći koji se naziva subvencioniranjem izlaza sa tržišta za industrije u zalazu (exit subsidization). Priznajući stvarnosti tržišta japanska se država odlučila koristiti državna sredstva tako da pomogne poduzećima u raspodjeli troškova izlaska sa tržišta koje bi inače morali snositi sami radnici i poslodavci. Takvo restrukturiranje postaje socijalno i politički prihvatljivije. U okviru te strategije državne pomoći, japanska vlada subvencionira postupno gašenje kapaciteta i prekvalifikaciju radnika. Iako i subvencioniranje izlaska s tržišta ima svoje nedostatke, ipak ga većina autora smatra najprihvatljivijim oblikom industrijske politike prema industrijama u zalazu. Čini se da ono osigurava brzu realokaciju resursa u skladu s komparativnim prednostima i dovodi do najmanjeg gubitka učinkovitosti.

4. Hrvatska i restrukturiranje

Hrvatska se sredinom devedesetih godina nalazi u procesu tranzicije kada je napušten model socijalističkog privređivanja, te se prelazi na sustav tržišnog gospodarenja. Nakon uspješnog stabiliziranja gospodarstva, privredu sada treba restrukturirati. Jedno od ključnih pitanja jest kako to učiniti i koja je uloga države u tom procesu. Na putu do te spoznaje za Hrvatsku je od posebnog interesa iskustvo tržišnih gospodarstava u primjeni državne intervencije u poticanju procesa restrukturiranja. Isto tako valja naglasiti da u Hrvatskoj postoje i neke specifičnosti o kojima treba voditi računa. S jedne strane one su povezane sa tranzicijskim problemima, a s druge strane s ratom i raspadom bivše Jugoslavije.

  1. Mnogi su resursi blokirani u pojedinim granama jer su tamo uloženi prema principima ekonomije samoupravnog socijalizma i nisu rezultat isključivo tržišne alokacije resursa. Te bi grane teško podnijele naglo izlaganje udaru tržišnih snaga. Vjerojatno bi došlo do velikih viškova kapaciteta i naglih i velikih otpuštanja radnika. Država mora dovoljno mudro rukovoditi procesom otvaranja tržišta kako bi šokovi naglih zatvaranja kapaciteta bili što manji.
  2. Država je suočena sa problemom "fond-tijek". S jedne strane stoje blokirani resursi koji ne bi "preživjeli" naglu liberalizaciju cijena i vanjske trgovine, a s druge strane su potrebni veliki tijekovi financijskih sredstava za pokretanje novih investicija. U nedostatku domaće štednje financijska sredstva je teško u kratkom roku stvoriti.
  3. Kako je još uvijek veliki dio kapaciteta u državnom vlasništvu, privatizacija koja slijedi nužno će trebati usmjeravajuću ulogu države. Treba naime odlučiti do koje granice je potrebno privatizaciju provoditi, to jest koja poduzeća privatizirati, a koja je bolje ostaviti u državnom vlasništvu kao javna poduzeća.
  4. Države u tranziciji opterećene su i dodatnim zadaćama u odnosu na države na Zapadu. One moraju stvoriti potpun i konzistentan zakonodavni okvir koji će voditi gospodarsku aktivnost, moraju formirati tržišne institucije, sagraditi potrebnu infrastrukturu, razviti pomoćne informativne službe na području financijskih usluga, prometa nekretnina, trgovine, prometa i telekomunikacija, računovodstva i revizorstva, popuniti snažan nedostatak tržišno usmjerenih menadžera i službenika u javnim poduzećima.
  5. Izgubljeno je jugoslavensko tržište, te djelomično tržište bivšeg SEV-a, a nova se tržišta teško osvajaju. U međuvremenu mnogi su kapaciteti ostali nezaposleni, njihov output pada, a nezaposlenost u njima raste.
  6. f) Nakon prestanka rata i oslobađanja najvećeg dijela zemlje, na red dolazi novo pitanje povezano s strukturnim problemima. Novooslobođena područja treba obnoviti, naseliti i izgraditi nove kapacitet. Ratom je uništen i značajan dio kapaciteta na područjima koja nisu bila okupirana. Treba pažljivo razlučiti koja je uloga države u tom procesu.

Sve ove specifičnosti ukazuju da će korištenje državne intervencije u Hrvatskoj biti nužno. Država je pred izazovom izrade najpovoljnijeg modela svojeg utjecaja na tržište.

5. Kakva treba biti industrijska politika Hrvatske?

Mnogo puta je pokazano kako ciljana industrijska politika ne donosi očekivane rezultate. Osim Tajvana i Južne Koreje malo je zemalja koje su ciljanom politikom ostvarile povoljne gospodarske rezultate. Ona se uglavnom tokom osamdesetih godina napušta (Novi Zeland 1984. godine, Čile 1973-84. godine, Austrija 1986. godine, Njemačka sredinom 80-tih), te se prelazi na drugačiju strategiju razvoja. Na makroekonomskom planu nju uglavnom čine liberalizacija unutarnjih gospodarskih uvjeta povezana sa otvaranjem gospodarstva i izvoznom ekspanzijom, smanjenjem zaštite i povećanjem konkurentnosti domaćih proizvoda. Makroekonomska stabilnost sa niskom inflacijom, niskom stopom nezaposlenosti, te niskim fiskalnim deficitom dodatni je, iako ne uvijek lagano ostvariv, makroekonomski cilj.

U svijetlu takve politike, industrijska politika od ciljane politike prelazi u onu koja se koristi horizontalnim mjerama potpore ključnim inputima. Tako bi i Hrvatska u okviru osmišljavanja svoje industrijske politike trebala staviti naglasak na primjenu horizontalnih mjera koje se uglavnom odnose na:

  1. Državno investiranje u infrastrukturu posebno, u transport i komunikacije.
  2. Doškolovanje i prekvalifikaciju radnika koji izlaze iz industrija koje se zatvaraju. Razvoj programa doškolovanja mladih nezaposlenih radnika, te programi rješavanja dugoročne nezaposlenosti. Posebno omogućavanje stjecanja menadžerskih, marketinških i promidžbenih sposobnosti.
  3. Stvaranje novih oblika potpore razvoju i istraživanjima, poticanje rasprostiranja tehnoloških dostignuća, jačanje znanstvene i stručne međunarodne suradnje.
  4. Stvaranje mreže agencija za pomoć malim i srednjim poduzećima koja bi rasprostirala informacije o mogućnostima kreditiranja, o novim tehnologijama, o mogućnostima obrazovanja, izvoza proizvoda i sl. Ovim se politikama usmjeravaju mala i srednja poduzeća u aktivnosti u koje bi inače teško prodrla (smanjuju se prepreke ulasku na tržište).
  5. Utjecaj na stvaranje novih tržišnih struktura i to kako politikom prema malim i srednjim poduzećima, tako i kontrolom preuzimanja i pripojenja poduzeća, antimonopolskom politikom, poticanjem inozemnih izravnih ulaganja.
  6. Provođenje politike zaštite okoliša. Internaliziranjem eksternih disekonomija (na primjer nametanjem poreza zagađivačima), te reguliranjem industrija-zagađivača (na primjer propisivanjem korištenja filtera na tvorničkim dimnjacima).
  7. Privatizaciju, te na reformu preostalih javnih poduzeća. Pojačana kontrola upravljanja, sve veće izlaganje tržišnim zakonitostima, te motiviranje menadžera za ostvarenjem boljih rezultata poslovanja neki su od nužnih mjera potrebnih u reformi javnih poduzeća.
  8. Odnos prema industrijama-gubitašima. U svijetu se uglavnom napušta subvencioniranje njihove proizvodnje, te se prelazi na subvencioniranje troškova njihovog izlaska s tržišta (exit subsidization). U primjeni takve politike posebno prednjači Japan. Posebno je važno izučiti ovaj pristup je jer je u Hrvatskoj na redu sanacija poduzeća, od kojih je već započela revitalizacija pet brodogradilišta.
  9. Regionalna politika ne zahtjeva nikakve posebne mjere, već primjenom gornjih usmjerenja, prema uzoru na Europsku uniju, treba potaknuti unutarnji, endogeni regionalni rast. Također i politiku prema novooslobođenim područjima treba počivati na istom načelu.

Da bi se ova usmjerenja mogla realizirati valja zadovoljiti nekoliko preduvjeta, a to su:

  1. Makroekonomska stabilnost koja smanjivanjem neizvjesnosti čini svaku kalkulaciju izvjesnom, a očekivane dobitke kao i gubitke predvidivim.
  2. Sposobna i samostalna, a tržištu naklonjena država (kao na primjer u Tajvanu) koja svojom intervencijom neće previše iskriviti relativne cijene (kao na primjer u Južnoj Koreji). Sposobnu državu čine sposobni, obrazovani i motivirani činovnici, potpomognuti transparentnim i demokratskim političkim režimom. Samostalnu državu predstavlja država koja ne podpada pod utjecaje raznih interesnih grupa, već samostalno i odgovorno donosi i provodi odluke.
  3. Stalna suradnja i dijalog svih glavnih sudionika u gospodarskom procesu bitno olakšava proces restrukturiranja. Kao na primjer Sozialpartnetschaft u Austriji gdje surađuju vlada, sindikati i poslodavci, ili Business Round Table u Novom Zelandu koji okuplja izvršne direktore najvećih industrijskih poduzeća, ostale poslovne ljude od društvenog značaja i veliki broj akademskih ekonomista, ili pak raspravljanje o "vizijama" MITI-ja u Japanu.
  4. Razvoj stabilnog institucionalnog okvira u kojem će postojati skupina propisa koji će na jasan i predvidiv način omogućavati održavanje financijske discipline i vođenje poslova.

Državi na raspolaganju stoje različiti oblici mjera za provedbu ovakve industrijske politike: od subvencija i poreznih olakšica, pa do deregulacije i privatizacije. Svaka od njih ima svoje troškove i koristi koji moraju biti pomno analizirani pri odluci o primjeni neke od tih mjera. Prema OECD-u poželjno je da programi državne pomoći imaju četiri osobine:

  1. moraju biti privremenog trajanja,
  2. moraju biti transparentni,
  3. moraju biti vezani uz postupno ukidanje viška kapaciteta, te
  4. moraju što je manje moguće iskrivljavati relativne cijene.

Niti jedan instrument ne zadovoljava istovremeno sve ove pozitivne osobine. Tako su na primjer porezne olakšice mnogo manje transparentne od direktnih subvencija ili kredita. Uz programe direktnih subvencija češće se stvara glomazni administrativni aparat i vezuju različite interesne grupe što doprinosi sve težem kasnijem ukidanju subvencija.

Transparentnost mora biti posebno važna osobina programa industrijske politike, a država treba industrijsku politiku voditi po pravilima, a ne po slobodnoj volji ili trenutačnoj impresiji (rules vs. discretion). Kada država postavi jasna pravila igre, ona osigurava transparentnost i disciplinu njihove provedbe, te olakšava njihovo praćenje i kontrolu. Takvim svojim ponašanjem ona u gospodarski sustav također uvodi nužnu predvidivost koja omogućava sudionicima u ekonomskoj igri, (kako poduzećima tako i potrošačima) racionalno djelovanje zasnovano na jasnom predviđanju budućnosti.

 
 
Naše stranice koriste kolačiće kako bi Vam omogućili najbolje korisničko iskustvo.
Prihvaćam kolačiće     Postavke kolačića